Ako smo prihvatili da u ponoć valja puknuti šampanjac (pjenušac), valja nam se pripremiti za puno veće napore i dugu noć s puno sljedova, pa dakle i razmisliti o vinima. Iako smo već kazali da je ovdašnja tradicija »ne miješati vina«, svaka pristojna eno gastro preporuka polazi od danas opće prihvaćenog, da svaka hrana traži svoje vino.
Uz predjela: pjenušac ili laganije bijelo
Predjela ima svakakvih, ali gotovo siguran odgovor je pjenušac, a bogme od pred nekog vremena imamo ih i ovdje pa smo od Jokića preko Degarre (s Pošipom i Maraštinom kao bazom) došli i do Škaulja (istina rijetkog, ali rađenog na Grku), a za aromatičnija jela što bacaju na slatko nema bolje preporuke nego segnuti za Tulom (Baričevićevim prvim ovdašnji pjenušcem s Tulovih greda, ali od – meda). Coco Chanel svojevremeno je kazala »Šampanjac pijem samo u dvije prilike: kad sam zaljubljena i – kad nisam!«, a žena je znala.
Tko ne voli pjenušanje i sjaj dobro bijelo će pasati, a imamo lokalno barem pošip, chardonnay, maraštinu i kupaže. Osobno bih preporučio i sve bolje i sve prisutnije rosé-e od onog najklasičnijeg u državi našeg benkovačkog, ujedno i jedinog ovdašnjeg kvalitetnijeg vina do Domovinskog rata, preko njihovog s Korlata, MasVinovog (crljenjak-plavina), Anićevu Kalelargu (u kojoj uz crljenak i plavinu imate i jedinstvenu svrdlovinu), Škaulja, Glavića, Kraljevskih vinograda, Vinarije Biograda ...
Za tuku ili puricu (vrijedi i za koke): moćnije bijelo
Ima naravno izreke »za Božić obrok na dvije, a za Novu godinu na četiri noge« ali američka tradicija purica i ovdje se, u varijanti tuka, jako dobro primila. Iako se kod nas svako meso doživljava kao »teška hrana«, tuke to većim dijelom nisu. Nikako ne možete promašiti sa chardonnayem ili pošipom jer ovdje ipak dominira bijelo meso, a osnovno je pravilo kakvo meso takvo i vino. Ako ste baš zakleti ljubitelj crnog vina preporuka ide onima s malo tanina, a što je ovdje rjeđi slučaj, ali se s plavinom ili domaćim kupažama nađe. Nisu svi u mogućnosti doseći do tuke, a i pečena kokoš je blagdanski obrok, za što vrijedi ista preporuka vina.
Za janjetinu i sva moćna pečenja: moćni »crnjaci«
Jedan od vječnih klasika ovdašnje blagdanske trpeze ostat će zadugo – janjetina. Bila s ražnja, pod peku ili kako bila janjetina spada u tešku hranu. Uz punomasno jelo od crvenog mesa, potrebna vam je punokrvna boca crvene boje, što zovemo crno moćno vino. Što više masti, to vam više pašu i kiseline i tanini. Bordeaux mješavinama je obljubljeno mjesto u nas upravo u Ravnim kotarima gdje smo davno udomaćili njihove klasike – merlot i cabernet sauvignon. Kako Francuzi ne deklariraju što pijete, većina ljudi kad pije crni (crveni) Bordeaux i ne zna da pije mješavinu merlota, cabernet sauvignona i praoca im cabernet franca Merlot i cabernet sauvignon ovdje se ne srame nikoga na svijetu, a imaju snagu i silinu koja nadmašuje one iz domovine im. Rade ih gotovo svi naši vrsni vinari kao monosortna vina. Cabernet Sauvignon onaj iz 2008, Šime Škaulja i prvo je ovdašnje vino označeno kao – vrhunsko. Merloti su nam impresivni s malo manje tanina, ali još moćno taninasti, a okusi šumskog voća s našom maraškom lebde nad njima. U mješavinama nemamo Cabernet Franc, već ako je potpuna francuska mješavina kod nas podrazumijeva Syrah (Shiraz) s Rhone kao trećeg partnera. I u kupažama i pojedinačno svako od ovih vina ljubit će kako janjetinu, tako i svinjetinu ili teletinu. No, bili bi nepošteni spram ovih prvaka svijeta ne spomenuti i naše dike odnosno Crljenak, kao i rijetku samo Anićevu Svrdlovinu, a i plavac mali, odnosno gotovo sva naša crna vina. Za one koji su obljubili barrique, sve više ovdašnjih vinara im pribjegava, uz tradiciju s Korlatom, nakon Sinovčića koji se s time prvi hobistički poigrao, odnosno DeGeorgiisa, masovno kod Škaulja, pa su sad i redovno nabavljivi kod dobrog dijela ovdašnjih vinara.
Divljač
Ukoliko vam se na trpezi nađe divljač ne možete pogriješiti tražeći najsnažnija crna vina kojima u ovoj klimi i kamenu obilujemo od cabernet sauvignona, shiraza, merlota, babića, plavca, crljenka...
Vegetarijanci
I uz povrće i variva ne treba se ostaviti vina pa i suprotno uvjerenjima većine da podnose samo lagana kiselkastija bijela. Uz razna variva, kuhano povrće, salate, blaža bijela vina s izraženim kiselinama poput ovdašnje maraštine ili trebbiana toscana, pa i gegića idu sasvim dobro i klasično. No vegetarijanci vole i pečene gljive, paprike, tikvice, balancane..., gdje se već poslužuju crna, makar manje taninasta. Obično ako ste se dohvatili pečenja ili roštilja, ma što na njega stavili, dim već zove crna vina. I gusta variva od graha ili mješavina grahorica također se ljube s crnim vinima.
Sirevi
Iako većina ljudi misli da snažna, štoviše najsnažnija crna vina idu prvenstveno uz ostarjele tvrde sireve tipa Paškog sira, i najmekši, a poglavito plemenitom plijesni napadnuti sirevi, bilo da je riječ o bijeloj (brie, camembert..) ili plavoj plijesni (roquefort, gorgonzola...) traže najmoćnija crna vina.
Uz slatkiše...
Pravilo je da vino mora biti slađe od slastice koje jedete inače će vam se činiti da pijete vodicu. Ukoliko slatkiš naginje čokoladi, s orahom i sl., onda je bolje krenuti u pravcu crnog. Sada imamo nekoliko slatkih crnih vina uz čuveno aromatizirano vino Asseria Bože Bačića koji je bordoškoj kupaži dodao marašku (poslije i Degarra), pa Dux Croatorum PZ MasVina s kasnim berbama moćnih crnih vina, odnosno poluslatki Merlot Šime Škaulja... Tu je rijetko i vrhunski prošek Vučemilovićev, Korlat s Merlotom poluslatkim... Kod bijelih varijanti slatkiša ovdje sada imamo nakon PZ MasVina niz proizvođača vrhunskog muškata žutog polusuhog i poluslatkog. I naravno, tu su vam uvijek na raspolaganju pjenušci (šampanjci), samo nemojte pogriješiti mišlju da su šampanjci (pjenušci) – slatki. Većina ih se radi kao suho ili polusuho vino.
