Svakodnevnica ljudi na sjevernodalmatinskim otocima, osobito od početka sedamnaestog stoljeća nadalje, ne bi trebala biti velika nepoznanica. O njoj postoji bogata arhivska građa, dosta znanstvenih radova u periodičkim časopisima ili sa stručnih skupova te određen broj knjiga domaćih i stranih autora.
Tako je Petar Starešina u “Pomorstvu Silbe” i drugim radovima opisao mnoge svakodnevne prilike života na tom otoku prije nekoliko stoljeća.
“Do ognjišta ili iznad ognjišta se je nalazio otvor krušne peći koja je u obliku male izbe dograđena uz kuću. Ako se je peć nalazila odvojena od kuće u dvorištu, zvala se je pećarica. Pod je u donjoj prostoriji bio od škrilja ili od opeka. U gornjoj prostoriji (za spavanje) ukoliko je u kući bilo više parova, bili su odijeljeni sturama (asurama) koje su visjele na gredama katnoga stropa. Još pred stotinjak godina starci su običavali reći:’Rodi sam se ozad sture”.
Stočarstvo na Olibu
Pregrade od sture s vremenom su postajale čvršće, dok od se trstike, dasaka i gredica došlo do uobičajenih zidova od opeke kakvi su danas. Zanimljiv je i opis tadašnje okućnice:
“U dvorištu se je često nalazila baraka ili konoba za poljodjelskih alata te brodske i ribarske opreme. Također, u dvorištu prislonjena na kuću ili dvorišni zid nalazila se je sejica (jedna ili više), tj. zidom uokvireni prostor u širini do jednog metra, a visine do iznad 50 cm ispunjen zemljom i gnojivom za uzgoj ljekovitog bilja i mirisavog cvijeća, prvenstveno murtele (bosiljka), kojim su se žene kitile. Na zidanim rubovima sejice se u dokolici sjedilo i odmaralo. Izvan dvorišta u vrtu se nalazio osik (svinjac) i staja, ukoliko je obitelj imala stoke krupnog zuba.” Stoku sitnog zuba se držalo izvan sela. Od zadarskih otoka najviše je takve stoke bilo na Olibu, a potom na Silbi, prema popisu iz 1759. godine, a zanimljivo je da se tad na otoku nalazilo i 60 grla krava i telića. Neki su Silbljani, pak, krave držali na Premudi.
Vino za rodilju
Običaje vezane uz porođaj opisao je Roman Jelić u knjzi Društveni život i položaj žene u Malom Ižu.
“Rodilja bi odležala oko osam dana, a i manje. Nije obavljala teži rad izvan kuće, niti je čerdeset dana išla u crkvu. Svećenik bi je morao “uvesti u crkvu” i to prije mise u nedjelju kroz velika crkvena vrata do glavnog oltara držeči je za ruku. Do tada se držala “nečistom”. Nakon toga počela je obavljati sve poslove.” U istom radu zabilježeno je i kako se odvijao porođaj:
“Žena je rađala u postelji ili stojeći kraj postelje. Tu bi se skupilo više žena koje su rodilju hrabrile. Među njima bila je i rodiljina majka. Stručne babice nije bilo do 1910. Nazočne žene uredile bi novorođenče, odnosno babica koja bi posjećivala rodilju 8 dana dva puta dnevno. S rodiljom je prvih dana obično spavala majka. Muž se nije uopće pojavljivao da vidi ženu i dijete. Majka je redovito dojila dijete. Da bolje “namliči”, davala bi joj se nešto bolja hrana: juha, panada (kuhan kolač u juhi), ponekad bi se zaklala kokoš. Blitva se također držala djelotvornom. Rodilji se davalo i vino”.
Ishrana je na otocima bila puno skromnija nego danas. Na Ižu se jelo kuhalo jedanput dnevno, ljeti ručak, a zimi večera. Glavna hrana bio je kupus, a u novije vrijeme krumpir. Jelo se i repu, bob, leću, grah, buželjku, a tek u novije doba se počela rabiti tjestenina, dok se riža kuhala nedjeljom. Riba se jela povremeno, a meso iznimno rijetko, samo o velikim blagdanima. Marenda se sastojala od kruha i smokava i rogača ili se kruh močio u smjesu od vode, ulja i kvasine. Sve do XX stoljeća je kruh bio pretežito ječmeni.
Meso samo blagdanom
Kako je u staro doba bilo na Sestrunju, opisali su Damir Magaš i Amos Rube Filipi u djelu “Otok Sestrunj”.I tu se spominje kako je domaćeg žita bilo dovoljno samo za pola godine te se kupovao kukuruz. U vrijeme poljskih radova više se jeo grah, a miješalo ga se s palentom i lantiskama, plodovima smrdele.
“Kokoš se klala gotovo isključivo za bolesne. Šećer i čaj su se također rabili samo za vrijeme bolesti. S pašnjaka i ledina dobavljala se žutenica, šparoge, puževi, a iz mora su se jeli priljepci, ogrci, ‘vlasatke’ i dr. Ribarilo se veoma malo pa se i riba rijetko konzumirala. Ponekad su se jele magunje ali su znale i naškoditi. Mrtke, plodovi mirte su se ponekad frigale na ulju i tako jele. Umjesto graha upotrebljavao se i bob. Sir i meso jeli su se isključivo u vrijeme blagdana. Pujina se konzumirala češće, što je međutim ovisilo i o imovnom stanju. Siromašniji su pili sirutku, a bolje stojeći mlijeko koje se uglavnom davalo djeci. Vina se pilo manje nego danas.”
Na Sestrunju se držalo dosta marve. Podatci iz 1505. govore o “270 glava blaga i 968 glava sitnog blaga”, a iz 1759. popisana su 22 orna vola, 26 krava s telićima, 300 glava sitnog blaga i 22 magarca. Iako se proizvodilo dosta stočarskih proizvoda oni su uglavnom išli u prodaju, kako meso, tako i sir. U ratna doba kakvih od XVI do XVIII stoljeća nije falilo, dolazilo bi do oskudice. Magaš i Filipi navode kako se “tada iz prirode izvlačilo maksimalno pa su se jele magunje, “badljičke” (plodovi borovice odnosno smriča ili “badljiča”), “mrtke” pečene ili pržene na vatri, sirova trava “iglica”, “barbaruša”, mak, kuhani divlji luk, pupovi smokava, pečeni “željudi” (žir), kozlice, puževi, lantiske i dr.”
Narodna medicina
Na otocima kao što je Sestrunj, stanovnici su morali poznavati određene osnove medicine, jer liječnika nije bilo. Zabilježeni su mnogi njihovi postupci u borbi protiv bolesti. Reuma se liječila ukapanjem u vrući gnjoj, mazanjem vrućim uljem i utopljavanjem, a na čireve se stavljahu oblogi od kapule namazane medom ili blitve s rakijom. Od pelina, sljeza, koprive i kadulje se radio preparat za poboljšanje teka, a dječje gliste su se liječile lukom. Protiv lišajeva se rabio skorup, a ako bi se ubolo na škarpinu na to mjesto se stavljala jetra te ribe ili oblog od petroleja. Na rane se inače stavljao list blitve, pustice ili murve, namazan toplim uljem. Vruće ulje i sumpor rabili su se protiv svraba, a čaj od metvice protiv proljeva.
Za pogrebne običaje se kaže da se tada pilo vino i igrale karte u susjednoj kući ili u drugoj sobi, govoreći što više o pokojniku da se “ne bi povratio i plašio ukućane”. Tri dana se kuću ne bi melo jer se vjerovalo da to zove drugoga u smrt. Bio je običaj da se na sprovodu ne okreće, a išao bi mali broj ljudi. No nakon nekog vremena bi se organizirala večera, “hrmina” na koju bi se pozvalo sve koji su bili oko umirućeg, a večera bi bila obilna. Crkva je progonila ovaj običaj koji je na Sestrunju zadnji put održan 1937.
