Od studenog 1943. do listopada 1944. godine bilo je jedno od najtežih razdoblja u povijesti Zadra nakon križarskog osvajanja i razaranja davne 1202. Jednogodišnji period teških bombardiranja iz zraka koje su britanski i američki zrakoplovci provodili od 2. studenog 1943. do 31. listopada 1944. godine. Prvi su se nad Zadar sručili bombarderi američke 12. USAAF uništivši potpuno nekoliko zgrada među njima i sirotište. Napadi su nastavljeni kroz taj mjesec, a najgori dan je bio 28. studenog kada je poginulo dvjesto ljudi.
Bombardirana i bolnica
Nastavak bombardiranja slijedio je u prosincu i kako je zapisano, upravo u ta prva dva mjeseca napada bilo je najviše poginulih civila, posebice tijekom bombardiranja 16. prosinca kad su se pod bombama urušila dva skloništa: na Pouotoku i na Voštarnici. U napadu je sudjelovalo pedeset američkih B-25 zrakoplova koji su na grad bacili ukupno 90 tona razornih bombi. Osim ovih najrazornijih napada u toj godini, bilo je i niz manjih bombardiranja, a pod udarom su najviše bili luka i središte Poluotoka, gdje su uslijed tehnike bombardiranja poznate kao “tepih”, bili srušeni čitavi blokovi kuća. To je najviše došlo do izražaja na Forumu, Novoj rivi i Kalelargi. Bombardiranje je, osim toga, uzrokovalo i brojne požare. Tvornica Luxardo, primjerice, gorjela je čitava tri dana. U tom napadu, izvedenom 31. prosinca 1943. godine skoro potpuno je uništena i gradska bolnica, koju također nisu poštedili.
Početak 1944. nije gradu i njegovim stanovnicima donio ništa boljeg. Zračni napadi nesmiljeno su se nastavljali i dalje kroz siječanj, veljaču i ožujak, kad su se američkim pilotima pridružili i britanski, a svi iz svojih uporišta u južnoj Italiji koja je tada bila pod njihovom vojnom vlašću. Ipak, napadi u prva tri mjeseca 1944. prouzrokovali su mnogo manje ljudskih žrtva, ne zato što su bili manji po intenzitetu, nego jer se veliki broj stanovnika skonio iz središta grada na periferiju, na otoke ili u zaleđe, kako je u svom “Zimskom ljetovanju” opisao Vladan Desnica. Prema procjenama, u proljeće te godine, u Zadru je ostalo živjeti do četiri tisuće ljudi. Napadi su se, međutim, nastavili kroz proljeće i ljeto u kojem je prema iskazima očevidaca, središte grada zapravo prestalo postojati. Hrpe urušenih kuća onemogućile su uobičajenu komunikaciju ulicama, a obala i luka bile su teško oštećene, stanje kakvo će zateći i oni koji su Zadar dolazili nakon rata i koje je potrajalo godinama.
Posljednji napad
Tijekom ljeta 1944. bombardiranja su jenjala, da bi s početkom jeseni opet pojačala. Između 25. i 30. listopada 1944. bilo je više teških napada u kojima su stradali Nova riva, Jazine, Arbanasi i Brodarica. Kao što je poznato, posljednji napad uslijedio je zadnjeg dana mjeseca listopada 1944. kad su partizanske postrojbe već bile ušle u Zadar pa je u bombardiranju poginulo i više desetaka boraca NOV-e. Bombardiranja nisu bila ograničena samo na gradsko područje pa su se tijekom ovog razdoblja pod bombama nekoliko puta našli i Zaton, ušće Miljašić Jaruge između Nina i Grba te Ražanac koji je posebno teško stradao.
Broj civilnih žrtava u ovim napadima nikad nije potpuno utvrđen i poput mnogih drugih brojeva poginulih iz Drugog svjetskog rata, postao je predmetom više političke, nego li historiografske debate, premda su se i povjesničari, jugoslavenski i talijanski, dali dosta instrumentalizirati od politike. Najviše procjene poginulih, kako se objavilo u Italiji dosežu do šest tisuća žrtava, no obično se taj broj smješta između tri i četiri tisuće. Jugoslavenski izvori rijetko to i spominju govoreći o nekoliko stotina, dok se prema neovisnim izvorima broj procjenjuje na tisuću ubijenih građana, čime je Zadar, tada pod talijanskim suverenitetom, postao grad s najviše civilnih žrtava u čitavoj Italiji.
Ogromne štete
Materijalna razaranja su bolje poznata, posebice ona kulturnih spomenika, kao što su crkve Sv. Marije, Gospe od zdravlja, krstionice katedrale Sv. Stošije ili Teatra Verdi. Ovaj potonji, smješten na mjestu današnjih novih zgrada na Trgu tri bunara nije bio skoro uopće oštećen budući da ga je pogodila samo jedna bomba koja je probila krov i eksplodirala na samoj pozornici. No poslijeratna vlast nije imala namjeru očuvati kazalište u čemu neki kritičari vide i političke razloge. Posljedica je bila da je zgrada u poraću temeljito opljačkana, a nakon nekog vremena i smišljeno srušena i na nju danas tek podsjeća uličica Kazališni prolaz. Osim kazališta nestalo je i velebnih zgrada na današnjoj Obali kralja Petra Krešimira IV, na koje podsjeća preživjeli “Bristol”, odnosno hotel Zagreb, poštanskog ureda, bloka zgrada na Forumu i stare Kalelarge. Jedini dio povjesne jezgre koji je skoro poptuno izbjegao teža razaranja je Varoš.
Od kraja rata na ovamo o ovoj temi se u Italiji pisalo i govorilo izrazito mnogo, no ne uvijek i argumentirano, dok se na istočnoj obali Jadrana o svemu u javnosti šutjelo i govorilo samo u najužem obiteljskom krugu, kao uostalom, i o mnogim drugim tabu temama iz tog razdoblja. Tamo javno, a ovdje više potajno iskristaliziralo se nekoliko tumačenja razloga zašto je baš Zadar bio tako teško napadan od strane savezničkog zrakoplovstva. Teza koju do danas zastupa talijanska historijografija, a još više publicistika je da su uništavanje Zadra poticali Vrhovni štab NOV i Tito osobno da bi na taj način detalijanizirali Zadar i lakše ga pripojili Jugoslaviji nakon rata.
Različite hipoteze
Na određen način je slična priča koja se često mogla čuti u samome Zadru, kako su partizanska nastojanja bila potaknuta utjecajem splitskih komunista i Vicka Krstulovića osobno da se razorenom Zadru u novoj državi ne bi vratio dotadašnji status glavnoga grada Dalmacije koje je između dva rata po prvi put u povijesti pripalo Splitu.
Postoje hipoteze po kojima su upravo Talijani, odnosno onaj dio Talijana koji se nakon jeseni 1943. kada bombardiranja i počinju, priklonio Saveznicima, inzistirali na bombardiranju Zadra, znajući da je on izgubljen za Italiju te da ga «Jugoslaveni» dobiju kao hrpu ruševina.
Prema još jednoj među građanstvom raširenoj hipotezi, Zadar se navodno nalazio “na koridoru” kojim su se saveznički bombarderi vraćali u svoje baze u južnoj Italiji nakon obavljanja letova na Austriju, Mađarsku i južnu Njemačku, te bi nad Zadrom ispuštali bombe koje su im preostale iz tih akcija.
Amaterski istraživač zadarske povijesti Mario Grdović iznio je svoju hipotezu po kojoj je zadarsko područje trebalo biti središte savezničke operacije «Hidalgo», odnosno meta za iskrcavanje na jadranskoj obali, za koje su zračni napadi bili priprema.
Jugoslavenske izmišljotine
Međutim, ozbiljnije povjesno istraživanje ovih postavki je skoro redovito pokazalo da u njima nema puno, a u nekima niti malo istine. Primjerice za teoriju da su Talijani tražili da se Zadar poruši prije nego ga se preda partizanima se točno zna i kad i gdje je izmišljena o čemu je svojedobno govorio povjesničar dr. Kažimir Pribilović:
On je istaknuo da je 1964. izišao Zadarski zbornik i kako je bilo govora da se mora napisati poglavlje o bombaridranju Zadra ali nije bilo autora koji bi ga napisao. Pa se napisalo kratko da su fašističke glavešine koje su prebjegle saveznicima, nagovorili njih na rušenje, premda u tome nije bilo nikakve istine. Pribilović je u svojoj knjizi “Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu”, ponudio drugačiji pogled na savezničko razaranje našega grada, nastojeći proučavanjem postojeće arhivske građe dokazati neodrživost svih “kućnih teorija” o bombardiranju s obje strane Jadrana pa tako i onu o splitskom komunističkom lobiju.
Pribilović je ustvrdio da Splitski lobi nema nikakve veze ni sa Zadrom, niti sa zadarskim bombardiranjem te da je veliki problem što se gleda s današnjeg stanovišta na ondašnje vrijeme i tako dolazi do zabune, a isto je tako i u Italiji. Nije moguće, prema njemu,da su neki partizani, neka zapovjedništva nešto tražila, a da se nigdje ne kaže koja su to zapovjedništva. On je pisao i da je neralno vjerovati da su neki rukovodioci, kao Vicko Krstulović, nagovarali saveznike da bombardiraju Zadar i da su nemoguće tvrdnje da je «netko iz Zadra javio Vrhovnom štabu da je Poluotok pun streljiva i da ga treba bombardirati». Pogotovo što je nemoguće utvrditi ikoji arhivskih trag tih fantomskih dojava. Nije se to moglo učiniti ni telefonom, niti poštom, posebice što je lokacija Vrhovnog štaba bila tajna, a sva radio komunikacija partizanske postrojbe veze smještene na Dugom otoku je sačuvana i poznata i u njoj nema nikakvih zahtjeva za bobardiranjem Zadra..
Arhivi su sačuvani
U vojnoj povijesti jest dobro poznata i operacija kodnog naziva Hidalgo koja je predviđala savezničko iskrcavanje u Sjevernoj Dalmaciji, no činjenica da je taj plan sačuvan u arhivima ne znači ništa dok ne postane operativan. Saveznička, a isto tako i osovinska zapovjedništva su imala stručne službe koje su neprestano proizvodile različite planove za najrazličitije lokacije širom svijeta: od Čečenije i Iraka do Burme i Iwo Jime, planovi su se provodili prema razvoju prilika na bojišnici i u tom kontekstu plan Hidalgo nikad nije bio predviđen za provedbu, ali ga je saveznička obavještajna služba rabila kao prijetnju kojom su njemačke snage na Jadranu držane u stanju veće pripravnosti i brojčanog stanja.
Pripovijest o koridoru, također teško da je točna jer su saveznički zrakoplovi na ruti iz srednje Europe i prije Zadra imali više atraktivnih ciljeva, među ostalim i vojni aerodrom u Bihaću s najvećim skladištem goriva u ovom dijelu bojišnice, a osim toga, svi su piloti imali alternativne ciljeve na svom primarnom području i izvan je vojne logike da bi od Beča do Zadra letjeli puni eksploziva. Također, očevidci su potvrdili su da su avioni nad Zadar dolazili iz smjera Kukljice.
Nesreća Zadra i Zadrana
Tako su sve to ipak tek priče koje svoje osnovno ishodište ipak imaju u onom najosobnijem, u strahu i užasu i žrtvama koje su podnijeli stanovnici grada (ako su) preživjeli, a prava istina je da je Zadar saveznicima bio samo jedan u nizu vojnih ciljeva u kojima se u skladu sa svojom vojnom doktrinom, o civilima nisu previše ni brinuli. Nesreća Zadra i Zadrana bila je u tome što se luka za razliku od ostalih jadranskih gradova, nalazi u uskoj uvali s tri strane okružena kućama. Kako se bombardiralo tih godina, zadarski slučaj nije predstavljao izuzetak, pogotovo kad se zna da su Amerikanci nekoliko puta bombardirali i švicarske gradove i to ne samo pogranične Basel i Schaffhausen, nego i Zürrich, u središtu države pri čemu je poginulo oko četrdeset građana, a poslije isplaćena ratna odšteta. Kako su Švicarci tražili da se počinitelji kazne, pred vojnim sudom je održan proces na kojem su se okrivljeni piloti branili lošim vremenskim uvjetima te su oslobođeni. Pojam prekomjernog ili neselektivnog bombardiranja, čini se, tad nije još bio poznat.
