Renato Švorinić, osim što je ravnatelj HNK Zadar 20 godina, poznati je hrvatski basist, član jazz grupe Black coffee.
Najpoznatiji je po uspješnoj suradnji s nizom vrhunskih hrvatskih glazbenika te kao aranžer i producent mnogih projekata u hrvatskoj pop i jazz glazbi. Nastupao je i surađivao s velikim imenima poput Gibonnija, Vanne, Olivera Dragojevića i Meri Cetinić.
Dobitnik je triju Porina -1996. s Oliverom Dragojevićem za najbolju jazz izvedbu i 2004. godine dva porina za album “Krijanca” gdje su po prvi put spojili jazz i dalmatinsku tradicionalnu glazbu.
Glazba čovjeka obuzme ili ne obuzme
Pričao nam je svom glazbenom putu, najvećoj potpori - svojoj supruzi, o tome što čita i gleda u slobodno vrijeme te otkrio koje sportove voli.
Rođen je 1965. godine u Zadru gdje je odrastao, najprije na Poluotoku, potom na Voštarnici koja je tada, kako kaže, bila rub grada.
- Na Voštarnici je bila dobra ekipa, stalno smo vani igrali nogomet i košarku. Doduše, ja sam od malih nogu bio zaljubljenik u glazbu. Paralelno sam išao u obveznu školu i glazbenu školu što je bilo zahtjevno, ali uvijek bih našao vremena i za balun, započinje Švorinić kojeg smo pitali kako se razvijala njegova ljubav prema glazbi.
- Glazba čovjeka obuzme ili ne obuzme, nema tu neke velike priče. Sjećam se kako sam s pet godina pjevao u crkvi, jednostavno sam osjetio to u sebi. Cijela je obitelj u glazbi, sestre su mi pjevale u klapi Zadranke koja je bila prva ženska klapa koja je osvojila nagradu na Omiškom festivalu u muškoj konkuranciji. I majka i otac su bili muzikalni, glazbeno nadareni, možda je to zbog bodulskog podrijetla, ali nitko me nije poticao, sve je došlo prirodno, prisjeća se Švorinić.
Jazz - bunt prema klasici
Dok je kao petogodišnjak pjevao u crkvi, primijetila ga je je jedna časna sestra koja je njegovoj majci ukazala na talent, stoga je sa sedam godina krenuo i u glazbenu školu gdje je svirao gitaru.
- U glazbenoj školi je bila zanimljiva ekipa, za ono doba čak avangardna. Dobio sam tu klasičnu naobrazbu. Počeo me zanimati rock s deset godina, najdraži bend mi je bio Pink Floyd. S 15-ak godina čuo sam Miles Davisa i od tad me okupirao jazz, ističe Švorinić i dodaje da je tada jazz bio svojevrstan bunt prema klasici.
Svatko tko se planira baviti bilo kojom vrstom glazbe, mora imati formalno obrazovanje.
- Kad si mlad, to ne razumiješ, ali je tako, dodaje.
Tada, napominje, informacije nisu bile lako dostupne kao danas, stoga oni su učili glazbu - uhom i otkrivali tako neke nove svjetove.
Iako je bio odličan učenik, i u osnovnoj školi i u gimnaziji, odabrao je glazbeni put.
- Studirati jazz bilo je moguće samo u Grazu i bilo je jako skupo. Našao sam kompromis i otišao studirati ekonomiju u Split. Zanimali su me više jezici, ali otac mi je savjetovao ekonomiju, nije pogriješio. Paralelno sam upisao talijanski i engleski i ekonomiju, ali na koncu sam se odlučio za ekonomiju koju sam i završio, kaže Švorinić.
Ili u studiju ili na putu
Tijekom studija, jasno, svirao je - u grupi Forum od 1983. do 1988. godine, 1989. u Splitu je upoznao Dina Dvornika pa svirao s njim do 1993. godine.
- Ekonomija mi je ostavljala prostora, uzeo bih knjige i učio po hotelskim sobama, prisjeća se Švorinić.
U Splitu je upoznao svoju suprugu i ostao tamo živjeti nakon studija. Živjeli su vrata do vrata s Gibonnijem.
- Znamo se od ‘86, danas je kum mom sinu. Snimao sam s njim njegov prvi album koji izašao u nesretno doba rata. Snimali smo skupa od 1993. do 1998. godine, imali smo oko 80 nastupa godišnje. Recimo, pjesme Tempera, Ovo mi je škola. Nepobjediva i još neke su moji aranžmani. Pripremali smo stvari mjesec dana prije nego što smo ušli u studio, tako se tada radilo, nije bilo tehnologije kao danas, priča Švorinić i dodaje kroz smijeh da su bili ili u studiju ili na putu, a nije bilo ni autoputa ni klime u kombiju.
Usporedno, Švorinić i Jadran Dučić-Čićo osnovali su Black Coffee 1993. u Splitu.
- Danas se mladi ljudi zanimaju za jazz, ali u to vrijeme nije bilo tako, nije postojala ni scena, mi smo stvarali jazz scenu u Dalmaciji. Svirali smo na mjestima gdje se to nikad nije sviralo, jednom tjedno nastupali u Foyeru u HNK Split... Bilo je 200, 300 ljudi koji su nas pratili i uvijek dolazili na koncerte, kazuje Švorinić.
Najveća podrška - supruga
Poručuje mladima da moraju sami iskreirati scenu, nema čekanja da uskoči grad, općina, ministarstva...
Black Coffee je prvi jazz band u povijesti Dalmacije, ove godine proslavljaju 30. godinu.
- Dalmacija nije imala tradiciju jazza, uspjeli smo izgraditi ime bez ikakve infrastrukture, potpore, odgovara Švorinić na pitanje što smatra najvećim uspjehom.
Kad je diplomirao, nije ni razmišljao o poslu u primjerice banci.
- Tamo bih ja uvenuo pa sam odabrao drugi put, put slobodnog umjetnika. Ne može čovjek protiv sebe, slijedio sam put srca, a ne razuma. Razumno bi bilo ići u banku, imati stalna primanja, sigurnost, kreditnu sposobnost... U svemu tome mi je supruga srećom bila velika podrška jer je znala kakav sam. Nikad me nije silila da nađem “normalni posao” dok sam se bavio glazbom, naglašava Švorinić koji je slobodni umjetnik od 1989., a službeni status slobodnog umjetnika dobio je 1997. godine.
Nije, dakle, imao stalna primanja pa nije mogao imati npr. kreditnu karticu, morao je oročiti određeni iznos - anegdota koja oslikava uvjete života umjetnika.
Njegov sin također je završio ekonomiju i ne zanima ga glazba što je Švoriniću drago.
- To je dobro za njega, fokusiran je na financijski konzalting i to mu dobro ide, dodaje ponosni otac koji ga nije usmjeravao na glazbu jer smatra, kao što je već rekao, da to čovjek osjeti ili ne osjeti.
Kao što je uvijek govorio pokojni Ljubo Stipišić - glazba je poziv.
Čitanje i sport
A osim glazbe, Švorinić jako voli čitati, trenutačno po peti put čita Travničku kroniku.
- Svaki put kad je čitam otkrijem nešto novo, to je almanah Balkana, tu je sve zapisano, ističe Švorinić koji voli čitati sve žanrove, osim SF-a.
Zanimaju ga filozofija i povijest, tjedno čita jednu do dvije knjige, a televiziju rijetko gleda.
- Tijekom pandemije sam pogledao more serija, više glupih nego pametnih. Npr. Gomora je dobra serija. Ne mogu više gledati američke filmove, oni kao da podcjenjuju ljudsku inteligenciju, ne mogu me zaintrigirati, komentira Švorinić.
Voli rukomet i, kao pravi Zadranin, košarku.
- Nogomet gledam nešto manje, Ligu prvaka ne gledam jer je to postalo kao susret gladijatora suvremenog doba, više se ne zna gdje tko igra. Rado pratim nacionalnu reprezentaciju, Svjetsko prvenstvo, kaže Švorinić.
Žao mu je što nema dara za slikarstvo i što ne zna, kako kaže, ništa raditi rukama - osim svirati.
- Ne znam npr. popraviti špinu i baš mi je žao zbog toga, ali nije mi ni otac bio zainteresiran za to pa nisam imao od koga naučiti, dodaje.
Kazalište - brodogradilište umjetnosti
Na koncu, dotaknuli smo se i kazališta. Javio se na natječaj za ravnatelja HNK Zadar 2003. godine, kad se vratio iz Splita i nije nikoga znao u Zadru. U Splitu je surađivao s kazalištem i nastupima je razvijao organizacijske vještine i bavio se produkcijom.
- Kazalište je brodogradilište umjetnosti jer spaja mnoge umjetničke pravce - književnost, slikarstvo, glumu, glazbu, ali i tehničare i tako dalje. Tu sam 20 godina, brodim koliko mogu broditi. Moramo razmišljati o novom umjetničkom kadru, mladima koji će to preuzeti. Mladima treba dati vjetra u leđa. S tim ciljem, imat ćemo promociju zadarskog mladog umjetnika Filipa Jurjevića, njegovom predstavom otvorit ćemo kazališno ljeto. Vrata HNK Zadar i naše srce su uvijek svima otvoreni, zaključuje Švorinić.
