Hrvatska srednjovjekovna povijest prava je riznica za inspiraciju književnim, dramskim pa jednako tako i filmskim autorima, no to naše blago velikim djelom je neiskorišteno, ili se za pokušaje njegove interpretacije moramo vraćati u devetnaesto stoljeće. Primjerice, Branimirov dolazak na vlast i priznanje kneževine Hrvatske kao samostalne političke cjeline samo je jedno u nizu onih «zanimljivih vremena» u kojima nije lako živjeti ali su zato idealna za umjetničku obradu.
Svakako od najranijih povijesnih likova tu se izdvaja onaj Ljudevita Posavskoga koji je s euroatlantskom stvarnošću današnjice postao ponovno aktualan, a cijela priča oko njegovoga ustanka upravo je spilbergovski zahvalna za različite produkcije.
Srbi negiraju Tomislava
Bez obzira što je lik kralja Tomislava, ujedinitelja Hrvatske i blistavog pobjednika nad Mađarima i Bugarima bio donekle zloporabljen u sustavu jugo-povijesti, to ne bi smio biti razlog da se o ovom od Branimira ništa manje ključnom vladaru ne ispiše koji redak u svjetlu današnjih spoznaja i umjetničke prakse. Posebice ako znamo da ga “istočni susjedi” danas negiraju da je uopće postojao! Možda je razlog što im je zapravo bio priskočio u pomoć...
Također valja spomenuti i zadarskog priora Grgura Dobrinju i njegovo političko lobiranje u trokutu između Zadra, kralja Stjepana Držislava i cara u Konstantinopolu koje ga je na kraju stajalo smrti u carigradskoj tamnici. Zar ne bi iz te priče mogao izrasti još jedan zaštitni znak zadarskog kazališnog ljeta?
Premda se oko zarobljavanja hrvatskoga kralja od strane normanskog vojvode Amika povjesničari do danas ne mogu složiti pa ne znamo sa sigurnošću ni tko je zarobljen, to ne bi trebalo omesti autore, naprotiv. A i ta se priča odvija na prostoru između Raba i Biograda.
Duhoviti Stjepan II
Epizoda s lažnim biskupom Zdedom i njegovim «kancelarom» Wulfom, također je vrlo zgodna i inspirativna povijesna sličica kojoj ne bi nedostajalo ni humora. Pogotovo kad spretni Wulfo objašnjava zbunjenome Zdedi koji ne umije ni slova latinski, da to što se papa na njega derao i čupao mu dalke iz bradurine ne znači ništa drugo, nego da ga je tim činom posvetio za biskupa!
Posljednji Trpimirović, Stjepan II već bi samim svojim simboličkim značenjem, u nekoj drugoj zemlji vjerojatno bio i više nego opjevan. A bio je očito i duhovit čovjek kad je mogao izjaviti da mu je dobro došlo da postane kralj, jer će se konačno riješiti dugova.
Na kraju vječna tema o Zvonimrovoj pogiblji ili smrti, stvarnoj ili izmišljenoj kletvi i općenito periodu od 1089. do 1102. o kojoj ne treba trošiti previše riječi da se pokaže koliko vapi za višestrukim umjetničkim viđenjem, koje bi možda čak i pomoglo rasvijetliti povijesnu tminu koja ga prekriva.
Od tri krune danas ni traga
Tu je k tome, još jedno pitanje, prilično jednsotavno i ništa manje inspirativno – gdje je hrvatska kruna? Doslovna prava materijalna kruna od zlata i srebra ili čega već bijaše napravljena. Kruna je u monarhijskome sustavu vladavine i shvaćanju državnoga prava vrhovni nositelj suvereniteta. Čovjek postaje kralj tek kad mu se kruna koja simbolizira sve njegove ingerencije, stavi na glavu i zato to može učiniti samo osoba posvećena Bogu, biskup, kardinal ili čak papa, odnosno njegov izaslanik. Za hrvatske kraljeve pouzdano se zna da su se krunili. Za dvije se krune, Tomislavovu i Stjepana Držislava zna da su stigle iz Carigrada, za onu Zvonimirovu iz Rima. Ta potonja čuvala se, to je također dobro poznato u opatiji u Vrani, a kraljevi se neko vrijeme i nakon Zvonmira, možda i zbog toga, redovito krune u Biogradu. Posljednji za kojeg se pouzdano znade da se krunio tom, posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom, bio je kralj Emerik 1194. koji vlada do 1204. i od tada se otvaraju mnoga povjesno zanimljiva pitanja koja upravo vape za literarnom i dramskom obradom. Jesu li, primjerice hrvatsku krunu oteli Tatari? Ili je možda «na sigurno» sakrili Mađari? I svakako, kojom krunom je okrunjen Ladisslav napuljski 5. kolovoza 1403. u Zadru? To je zapravo posljednji spomen krunidbe nekoga vladara u hrvatskim zemljama, tako da se zadnji trag krune, koje bilo, ipak nalazio u Zadru. Je li ju Ladislav uspio iznijeti iz zemlje ili ju je morao zajedno s vladarskim pravima predati Mlečanima, pitanje je koje bi nas ipak trebalo malo više zaintrigirati.
Dostojan izazov
Kruna, danas, nije više nositelj suvreniteta, to je kako znamo, «suvereni narod» predstavljen u biračkom tijelu, no sama činjenica postojanja hrvatske krune, koja je nepobitna, i danas je hvalevrijedan potporanj postojanja države, makar i republike. Potraga za njom trebala bi biti dostojan izazov i znanstvenicima i umjetnicima, samo na njega valja i odgovoriti.
