Kada sjedim u predavaonici na zadarskom Sveučilištu, često razmišljam: kako se naše iskustvo s profesorima, predavanjima, istraživačkim mogućnostima, razlikuje od onih u drugim dijelovima Europe? Što nam daje, a što oduzima? Studiranje nikad nije samo pitanje knjiga i ispita, nego i kvalitete sustava koji oblikuje naše iskustvo i priprema nas za život nakon diplome. Kada stavljamo hrvatska sveučilišta u korelaciju s ostalim europskim, vidimo da smo često na pola puta, između tradicije koju čuvamo i modernizacije kojoj težimo.
Promatrajući pozitivne aspekte naših studija, zasigurno ne možemo zaobići cijenu. Hrvatska je i dalje relativno povoljna u usporedbi s mnogim zapadnoeuropskim zemljama. Troškovi školarina, prehrane i smještaja, posebice u manjim gradovima, znatno su niži nego primjerice u Njemačkoj ili Skandinaviji. Druga velika prednost je priznavanje diploma. Kao članica Europske unije i Bolonjskog procesa, Hrvatska omogućuje da naši diplomski i preddiplomski programi vrijede i u drugim državama EU, a to otvara vrata nastavku studija ili zapošljavanju izvan zemlje. Treća stvar koju posebno cijenim u Zadru jest osjećaj zajednice. Sveučilište u manjem gradu znači da nismo samo broj u sustavu. Profesori nas poznaju, često imamo više prilike za direktan kontakt i suradnju, a studentski život je osobniji nego u velikim metropolama.
Hrvatska ispod standarda
Iako je situacija u zadnje vrijeme nešto bolja, kad se usporedimo s drugim europskim sveučilištima, i dalje su vidljivi značajni izazovi: prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, udio izdvajanja za istraživanje i razvoj u hrvatskom BDP-u iznosio je 1,39 % u 2023. godini dok je u 2022. taj udio je bio 1,43 %. U većini zemalja u EU ciljevi su bliže 2-3 %, posebno u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj i sjevernijim državama. To znači da Hrvatska još uvijek zaostaje u intenzitetu ulaganja u istraživanja i inovacije u odnosu na te zemlje. Naravno, ne možemo ih izravno uspoređivati, jer su te zemlje bogatije i imaju veći BDP, no unatoč tome, ulaganje u obrazovanje i visoko školstvo u Hrvatskoj trebalo bi biti apsolutni prioritet, jer je to temelj budućeg razvoja i konkurentnosti naše države. Što se tiče mobilnosti studenata te broja stranih studenata, hrvatska sudjelovanja u programu Erasmus pokazuju rast. Primjerice, prema Croatia Week-u, broj hrvatskih studenata koji su sudjelovali u Erasmus razmjeni porastao je s 882 na 1.124 studenta u jednoj akademskoj godini, što je povećanje od 27 %, pa se tako Hrvatska našla među zemljama s najvećim relativnim rastom u EU po broju studenata na razmjeni. Unatoč ovom rastu, udio hrvatskih studenata koji sudjeluju u međunarodnim programima i dalje je ispod prosjeka EU, a broj stranih studenata u Hrvatskoj ostaje relativno nizak.
Puno pričamo, a malo djelujemo
Kada sagledam sveučilišne studije u cijelosti i usporedim ih s ostatkom Europe, ne mogu osuđivati one koji napuste zemlju tražeći bolji posao ili povoljnije uvijete. Prema lanjskim statističkim podacima, Hrvatska ima oko 148 tisuća studenata, a među njima tisuće žele više od “samo diplome”. Želimo opremu kojom možemo istraživati, programe koji prate moderne trendove i poticaje da ostanemo u zemlji i nakon diplome. Naša generacija odrastala je s internetom, Erasmus pričama starijih kolega i primjerima europskih sveučilišta koja ulažu milijarde u razvoj. U tom kontekstu, teško se zadovoljiti sustavom koji se sporo mijenja, birokratski je zamršen i često nas tjera da se snalazimo sami. Ako želimo dostići europske standarde, moramo prestati govoriti samo o problemima i početi ih sustavno rješavati. Da bismo to postigli, rekla bih da je nužno modernizirati studijske programe, povećati ulaganja u istraživanja kao i poticati međunarodnu mobilnost.
Mladi u ratu s emocijama (stručni ali izgubljeni)
Ni u školama ni na sveučilištima mladi se ne pripremaju dovoljno za stvarni život. Nastavni programi gotovo isključivo naglašavaju stručno znanje i akademske kompetencije, dok se emocionalne, socijalne i praktične vještine često zanemaruju. Uče se formule, teorije i procedure, ali ne i kako upravljati stresom, razvijati emocionalnu inteligenciju, rješavati sukobe ili planirati osobni i financijski život. Ove vještine jednako su važne, ako ne i važnije od onih akademskih jer su osnovni temelj motivacije, osjećaja uspjeha, pa tako i sposobnosti te rada s užitkom u svojoj struci. Budući da ovakve značajke rijetko dobivaju prostor u školskim i sveučilišnim kurikulumima, posljedica je generacija mladih koji su stručni, ali često nesigurni u komunikaciji, donošenju odluka i snalaženju u realnim životnim situacijama.
Danas pogotovo, zbog visoke prisutnosti tehnologije, stalne okupiranosti društvenim mrežama, pritisku usporedbe i brzom tempu komuniciranja, potreba za razvijanjem emocionalnih i socijalnih vještina postaje još važnija. Mlade se ne smije pripremati samo za ispite nego i za život.
