Iza ove uspješne žene stoji - muž

Marija Šarić Ban naša je sugrađanka, kustosica Narodnog muzeja i kostimografkinja, široj javnosti poznata po brojnim projektima i suradnjama sa Zadarskim plesnim ansamblom, Školom primijenjene umjetnosti i dizajna, zadarskim Hrvatskim narodnim kazalištem i brojnim drugim institucijama, udrugama i pojedincima.

Šetnje sa Zappom

Nas je zanimalo što Marija radi kada nije u muzeju ili kazalištu i kako je izgledao njezin umjetnički put pa smo popili opuštenu kavu u jednoj od rijetkih Marijinih pauza.

- Kad imam slobodan dan, onda dio vremena posvetim osmišljavanju novih projekata, a drugi dio provedem s mužem i psićem Zappom. Zappa je jorkširski terijer, a ime je dobio po glazbeniku Franku Zappi, ima 12 godina i puno vremena provodimo u zajedničkim šetnjama. Svaki dan provedemo barem dva sata na Kolovarama gdje imamo i ekipu, Zappa svoju, a i ja svoju. Puno šetamo uz more i meditiramo, priča nam Marija.

Osim u šetnjama, uživa i u gledanju filmova, posebice dokumentarnih, druženju s prijateljicama, lakiranju noktiju i kreiranju i osmišljavanju odjeće za sebe.

Marija je svoj stručni put započela na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, iako je ljubav prema umjetnosti bila prisutna otkad pamti. Završila je osnovnu baletnu školu i bavila se plesom, a pokušala je upisati i Slikarsku akademiju u Ljubljani, no to joj nije pošlo za rukom. Budući da je u to vrijeme Tekstilno-tehnološki fakultet imao status više škole, nakon završetka je pokušala upisati Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu, no u tome ju je spriječio rat. Svoje prve kreacije na scenu je postavila u zagrebačkom dramskom studiju za slijepe i slabovidne osobe, što se, priča nam kroz smijeh, dogodilo potpuno slučajno.

- Naišla sam na oglas u novinama gdje je Dramski studio slijepih i slabovidnih Zagreb tražio pomoćnika kostimografa, javila sam se na oglas, ne obraćajući pažnju pritom na to da se radi o slijepim i slabovidnim osobama, to sam shvatila tek po dolasku na razgovor. Nisam znala u što se upuštam, ali odlučila sam probati. Kostimografiju je tamo tada radila slikarica Ruta Knežević, koja mi je, vidjevši da dobro čitam skice, predala sve svoje materijale i skice da po njima radim, prisjeća se Marija govoreći kako je nakon Rutina odlaska iz Studija preuzela kostimografiju u potpunosti, a prva predstava za koju je kreirala kostime bila je komedija Skapenove spletke.

Doprinos svom gradu

U Dramskom studiju za slijepe i slabovidne provela je deset godina koje su ispunili brojnim uspješnim suradnjama kao što je ona s dramatičarem Radovanom Ivšićem na predstavi Kralj Gordogan. Prisjećajući se tog razdoblja, Marija naglašava da joj je to iskustvo puno značilo u daljnjem radu, a i danas u njemu pronalazi inspiraciju. S kolegicom i prijateljicom iz Studija Anitom Matković osnovala je Kazališnu udrugu Mist u Zagrebu, a osim dramsko-scenskih projekata, bave se i organizacijom dramsko-pedagoških, lutkarskih i kostimskih radionica za djecu, daju stručnu potporu pedagozima putem seminara, predavanja, individualnih razgovora, ali i organiziraju performanse, izložbe i druge umjetničke događaje. Iako trenutno živi i radi u Zadru i dalje kad stigne, surađuje s udrugom Mist.

Marija za sebe kaže da već više od trideset godina živi nomadski, “vječno na cesti”, ali nikada nije u potpunosti napustila Zadar. Kako sama kaže, kada je živjela u Zagrebu, jednom nogom bila je u Zadru, a sada je obrnuto. Živjela je i radila u brojnim gradovima, ali osim Zadra i Zagreba obilježili su je Bosna i Slavonija gdje je također provela puno vremena.

- Ja sam uvijek bila freelancer, tako da sam vječno na cesti. U Slavoniji sam provela mnogo vremena pa u Tuzli, a radila sam u Pečuhu i Osijeku, ali nikada nisam prekinula veze sa Zadrom. Uvijek sam bila angažirana sa Zadarskim plesnim ansamblom, i nekim udrugama i kazalištima, to je moj doprinos mom gradu. Godišnje sam provodila tri, četiri mjeseca u Zadru radeći, govori nam Marija te dodaje kako je tih godina imala modnu školu u Zadru i Zagrebu pa je svaki vikend putovala na toj relaciji.

Priznaje kako joj je danas tempo sporiji i manje putuje, ali i dalje surađuje s kazalištima u Osijeku te rado putuje gdje god je projekti odvedu.

Sin krenuo njenim stopama

Osim profesionalnog života, Mariju za Zagreb veže i privatni život jer njezin sin Borna živi u metropoli od studentskih dana. Borna je krenuo njezinim stopama te je završio slikarstvo, a radi kao profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Govoreći o sinu, Marija s ponosom naglašava da je Borna dok se aktivno bavio sportom bio među devet najboljih u svijetu u tradicionalnoj japanskoj borilačkoj vještini kendo. Ističe kako ga je to zanimalo od malih nogu pa se i danas time rekreativno bavi.

- Kada je imao deset godina, pronašli smo Kendo klub koji do tada nije trenirao djecu, ali on im se svidio jer je pokazao volju i spretnost. S obzirom na to da je kendo dosta opasan sport, kad je bio dijete, morali smo potpisivati suglasnosti o treniranju i sudjelovanju na turnirima. Ostvario je velike rezultate, ušao je među devet najboljih na svijetu, a i danas se rekreativno bavi kendom, navodi.

Za kraj je spomenula i muža za kojeg kaže da joj je najveća podrška. Krešimir je grafičar po struci pa često pomaže pri realizaciji i lektoriranju pozivnica i plakata za izložbe ili predstave. Marija ističe kako nema projekta na kojem on nije pomogao.

- Svi kažu: Iza svakog uspješnog muškarca je žena koja sve to drži i nosi, a kod mene je obrnuto. Budući da ja ne usporavam i dalje, sve više uviđam da moj muž drži cijelu pozadinu. Za svaki moj projekt, on je nešto napravio. Voli raditi s drvom tako da je izradio sve što u kući imamo od drva. Izvrstan je lektor pa mu i danas šaljem tekstove na ispravke, kroz smijeh nam govori Marija.

Osim brojnih talenata, Marija se ističe zaraznim smijehom i pozitivnom energijom pa smo se i mi nakon ove kave osjećali bolje. Veseli nas vidjeti što će sve još izaći iz kreativnog uma ove svestrane umjetnice.