Zadarski barkajoli, jedinstveni na Jadranu, vrijedni su čuvari baštine i kulturnog identiteta našeg prekrasnog grada. Usprkos brojnim promjenama, ubrzanom ritmu svakodnevnice i tehnološkom napretku, zahvaljujući njihovoj predanosti i entuzijazmu, ali i potpori Grada Zadra, njeguje se tradicija - već stoljećima povezuju Brodaricu sa starom gradskom jezgrom.
Obiteljska tradicija
Postali su jedan od simbola Zadra, ali i pravi ambasadori - snimljen je dokumentarni film scenaristice i redateljice Tanje Kanceljak, opjevani su u brojnim pjesmama i tekstovima, pojavljuju se u stranim medijima, knjigama...
Bacili smo đir i razgovarali s Dinom Gajićem, ispričao nam je zanimljive dogodovštine, lijepe i manje lijepe situacije te usporedio posao nekad i danas.
- Neki kažu da je tradicija barkajola započela prije 700 godina, neki kažu prije 400 godina, istina je vjerojatno negdje između ha-ha, započinje Dino čiji je punac barkajol.
Barkajoli su obiteljska tradicija, posao se prenosi s generacije na generaciju - s oca na sina ili, u ovom slučaju, s punca na zeta.
- Ha, ja sam bio najbliži taj put, dodaje Dino.
Prije nego što je postao barkajol, radio je na također na moru, na plivaricama.
- Jednostavno, volim more, zato ovo radim, ističe Dino.
Domaći više ne idu u grad
Vesla već sedam godina, prošao je oluje, nevere, kiše, kune, eure...
- Da, otkad radim, triput smo mijenjali cijene, sad je jedan euro, našim ljudima nije puno, zadovoljni su, strancima je to čak i prejeftino. Doduše, moram priznati da je domaćih sve manje i manje, a razlog je taj što ljudi više generalno ne idu u grad, institucije i trgovine su se izmjestile, govori nam Dino.
I zaista, tijekom razgovora i vožnje nismo susreli nijednoga, već samo nekoliko stranaca koji su došli doživjeti ovu atrakciju.
No, ponekad i putnici budu prava zanimljivost i osiguraju nezaboravno iskustvo. Primjerice, Dino je triput bio svjedokom prosidbe na barci, bilo je lijepo i romantično. Također, jednom su vozili glumce koji su na barci izvodili predstavu za goste malo dubljeg džepa ispred poznatog restorana.
- Ja sam tu bio statist, odnosno samo veslao, šali se Dino.
Kad udari levanat...
Valja napomenuti da su barkajoli na usluzi putnicima tijekom cijele godine bez obzira na vremenske nepogode, stoga ne čudi što su nevere najveći izazov.
- Sjećam kad je nevrijeme čupalo stabla 2018. godine, u sedmom mjesecu, uhvatilo me ovdje, mislio sam se hoću li preživjeti. Zimi je najgori levanat, kad u kosti udara. Bura je ledena, ali levanat..., priča Dino i dodaje da u srcu sezone odvoze rutu 70, 80 puta, a zimi 20-ak puta.
Na koncu, provjerili smo što je najljepše u poslu barkajola...
- Najljepše u ovom poslu mi je gledati zalazak sunca, kolikogod ga često gledao, uvijek me iznova oduševljava, naglašava Dino.