U srcu grada, skrivena između kafića i par modernih izloga, nalazi se jedna posebna urarska radnja koja nosi pečat autentičnosti i uspješno odolijeva vremenu. U njoj nas je dočekao Ivica Čulina, živopisni 74-godišnjak, čije oči sjaje posebnom energijom, kao da su upravo započele svoj prvi dan.
Barba Ivica uveo nas je u svijet urarskog zanata, mehanizama i priča koje su ispisane tijekom čak 71 godine postojanja ove obrtničke oaze, i to u istom prostoru. Sigurno se pitate - kako se odžalo urarstvo dok se drugi zanati polako gase i ima li u njemu mjesta za budućnost? Otkrit ćemo Vam tajnu koja leži u strasti prema poslu, ljubavi prema tradiciji i volji za prenošenjem vještina na nove generacije.
Izvrstan đak otišao u zanat
Ova urarska radnja otvorena je 1953., što je ujedno označilo i započinjanje obiteljske tradicije.
- U osmom sam razredu samostalno donio odluku da želim postati urar. Da me otac nagovarao da ga naslijedim, vjerojatno ne bih htio nastaviti obiteljsku tradiciju, za početak se nasmijao Ivica.
Dok je bio dijete, barba Ivica nije iskazivao posebno zanimanje ili volju za urarskim zanatom.
- Sve do osmog razreda, u radnju sam ulazio isključivo ako sam ja imao neku potrebu, nije bilo povezano s radoznalošću ili interesom za zanat, kazao je Ivica.
Njegova izvrsnost u školi nije ga odvratila od praćenja vlastitih strasti i snova.
- Mnogi su se čudili zašto nisam izabrao gimnaziju jer sam bio dobar učenik. Čak su i u Školi učenika privrede mislili da sam možda pogriješio kad sam donio papire za upis, prisjetio se Ivica.
Nekoć je bilo i previše posla
Smanjenje obujma posla dovelo je do promjena u radnom vremenu, tako da su trenutno otvoreni samo ujutro.
- Nema više toliko posla, ovo je obrt koji izumire u cijelom svijetu, ne samo u Hrvatskoj. Prvo su došli mobiteli, pa pametni satovi, i nastupio je takav trend da nitko više ne želi nositi satove ako nisu pametni. Nekoć je bilo 10 urarskih radnji na Poluotoku, a sad su ostale samo dvije. U Zagrebu je nekoć bilo preko 150 urarskih radnji, a danas ih je možda 10, naglasio je Ivica.
Popularizacija kvarcnih satova na baterije, kao i pojava mobitela, dodatno je utjecala na tradicionalne urarske radnje, dovodeći do ozbiljnog smanjenja potražnje za popravkom mehaničkih satova.
- Ljudi danas najčešće dolaze zbog promjene baterije, ali donose i stare satove koje su naslijedili, pa nerijetko popravljam i satove stare preko 50 godina. Stari su se satovi morali rastaviti do najsitnijih dijelova, što znači da je i popravak iziskivao puno vremena. Bilo je toliko posla da često ne bismo ni stizali odraditi sve što smo trebali, istaknuo je Ivica.
Marka ne znači kvalitetu
Vrijeme nije donijelo promjene samo u smanjenju obujma posla, nego i u kvaliteti satova.
- Nekoć poznate i kvalitetne marke satova sad ugrađuju jeftine mehanizme, a skupo ih naplate. Zaista ne znam što bih danas uopće preporučio ljudima kada idu odabrati sat. Nisu ni švicarski satovi ono što su nekoć bili. Kada danas otvorite primjerice Tissot, u kućištu Vam piše da je sve made in China, pa ispada da plaćate ime, a ne kvalitetu, istaknuo je Ivica.
I Barba Ivica primjećuje da je grad postao pustiji što se tiče stanovništva, a i invazija apartmana čini svoje.
- Kad sam bio mlad, u zimskim bi večerima toliko ljudi znalo biti na Kalelargi da bi došlo do zastoja kod današnje Bipe, a ljeti je takva situacija bila na rivi. Danas od sv. Šime do sv. Stošije možete vidjeti svega par ljudi, a doći će i do toga da ljudi praktički neće više imati razlog za dolazak u grad, kazao je Ivica.
Brojne su se institucije “iselile” s Poluotoka, Mirovinsko, Socijalno, neki odjeli Županije, a i preseljenje trajektne luke, kazao je Ivica, itekako je utjecalo na smanjenje broja ljudi u gradu.
- Nekoć smo već u 7:30 počinjali raditi zbog otočana koji bi u grad dolazili ranije trajektom. Oni bi tako obavili kod nas što su trebali pa onda dalje za poslom i kad su sa svim obavezama gotovi, došli bi natrag po sat. Nekoć je svaki prostor u gradu bio butik, a danas imamo trgovine koje su zatvorene zbog renoviranja, zaključio je Ivica.
