Odrastajući u idiličnom paškom okruženju, Vlatka Vučić Marasović, PR stručnjakinja, glasnogovornica Zadarske županije, gradila je temelje života ispunjenog ljubavlju prema ljudima i različitim aktivnostima. Podijelila je s nama svoje najdraže uspomene iz djetinjstva, kao i priču o putu usmjerenom ka umjetnosti i jeziku, ali i kako se našla u ulozi prevoditeljice i pratiteljice djece iz Hrvatske koja su boravila u Italiji tijekom Domovinskog rata.
Njena strast prema komunikaciji i novinarstvu ubrzo ju je dovela na Radio Zadar, gdje je provela 15 godina kao voditeljica, novinarka i urednica. Nakon toga, aktivnim sudjelovanjem u Hrvatskoj udruzi za odnose s javnošću (HUOJ) te angažmanom u Zadarskoj županiji, Vlatka je postala važna figura u PR svijetu, a njezino predano djelovanje i stručnost potvrđeni su dodjelom prestižne nagrade PRO PR GLOBE AWARDS.
Valja naglasiti da Vlatka održava ravnotežu između posla i privatnog života kroz aktivnosti poput planinarenja, hodanja i Krav Mage, a iza svih uspjeha stoji podrška obitelji; supruga, djece i majke.
Idilično djetinjstvo u Pagu
Kako kaže, najbolja odluka njenih roditelja bila je ta da dođu živjeti u Pag kada je imala jedva godinu dana.
- Moji roditelji nisu rodom iz Paga. Mama je rodom iz Šibenika i po toj sam liniji čista Dalmatinka, a tatina strana je kombinacija okolice Sinja odakle je dida i Zagorja odakle je baka. Svi su oni davno doselili u Zagreb, a moji su se roditelji u potrazi za poslom doselili u Pag. Mama je bila socijalna radnica, a tata geodet. Od kada znam za sebe, čuvala me teta Vinka pa sam, dok su roditelji radili, odrastala u paškoj obitelji. Zato bih rekla da sam ja prava Paškinja, ne znam što bih drugo mogla biti, započinje Vlatka koja je, kako naglašava, imala djetinjstvo i odrastanje kakvo se može samo poželjeti.
U Pagu je završila osnovnu i srednju školu i smatra da je odrastati u maloj sredini zapravo blagoslov jer su prijatelji koje upoznaš u vrtiću s tobom i u osnovnoj i u srednjoj školi te ostajete jako povezani.
- Moje dvorište bila je paška pijaca, tu smo se igrali; preskakanje laštika, lovice, skrivača, Crvene kraljice... Stalno smo bili vani, ljeta smo provodili na plaži... I dalje smo u kontaktu, redovito se nalazimo, uglavnom ljeti kada je većina u Pagu. Mislim da smo se puno bolje i ljepše zabavljali nego što se mladi danas zabavljaju. Nismo imali ništa, a imali smo sve, kaže Vlatka i naglašava su joj kolege iz razreda i bili i ostali prijatelji.
- To je neprocjenjivo. Kasnije su se mnogi povezali i kumstvima. Evo, moja “zadnja klupa” - Marijana, Domenika i Sandra, svaka je nekoj kuma. Moja Marijana i ja smo četiri puta bile kume jedna drugoj, dodaje Vlatka.
Humanitarne misije u Italiji
Premda je u Pagu završila srednju školu, smjer Ekonomski stručni radnik, ekonomija nije bila nje daljnji izbor.
- Stekla sam temelj u obrazovanju, shvatila da ekonomski predmeti nisu ono što me zanima, ali i to da mi je blisko i drago sve što se tiče umjetnosti. Sve sam češće počela listati razne enciklopedije iz područja umjetnosti koje je mama imala na policama, a koje su često bile na talijanskom jeziku kojeg nisam poznavala jer se tada u paškoj osnovnoj i srednjoj školi nije učio taj jezik. Baš sam se bila zainatila da ću ga sama naučiti, pa se tako i dogodilo. Odmah nakon mature nisam uspjela upisati željeni studij u Zadru, upravo je počeo Domovinski rat, a znamo da je Zadar bio na udaru neprijateljskih napada, pa se možda dobro i poklopilo da tu godinu pauziram. Na kratko sam otišla raditi u Italiju, tamo dodatno usavršila jezik, a godinu dana nakon toga bez problema na Filozofskom fakultetu u Zadru upisala talijanski jezik s književnošću i povijest umjetnosti, priča Vlatka koja je jezik usavršila zahvaljujući, između ostalog, humanitarnim misijama vođenja i prevođenja djeci iz Hrvatske koji su u Domovinskom ratu boravila u Italiji.
Tada je dodatno usavršila talijanski jer je bila u situaciji u kojoj ga je jednostavno morala koristiti. Boravila je tamo dva puta po mjesec dana, najprije u srednjoj Italiji gdje su djeca kojoj su bili pratnja boravili u obiteljima, a oni su “radili” u tamošnjoj općini s domicilnim stanovništvom.
- Sjećam se da mi je jedan od zadataka bio javljanje na telefon i pričanje sa strankama, tako najbolje naučiš. Drugi put boravili smo na sjevernom dijelu Italije, u Alpama. Tada smo stalno boravili s djecom, prognanicima iz zadarskog zaleđa kojima smo bile i prevoditeljice i pratiteljice. Na tom putovanju sam se prvi puta susrela s čarima planine i počela planinariti. Svoje prve gojzerice dobila sam prilikom tog boravka u Alpama. Kada su opremali djecu za odlazak u planinu, opremili su i nas. Te su mi gojzerice još u funkciji, tek prošle godine im se džon odvojio prilikom pješačenja po paškom kamenjaru, ali sam ih popravila i dalje u njima planinarim, govori Vlatka.
Odrastanje na Radio Zadru
Nakon što je upisala fakultet u Zadru, ubrzo je bila raspisana audicija za voditelje na Radio Zadru koju je uspješno prošla.
- Nisam imala namjeru tamo za stalno raditi, moja vizija je bila završiti fakultet i raditi u nekom muzeju, po mogućnosti u Italiji, no sudbina je drugačije odredila. Na Radio Zadru ostala sam 15 godina. Zaposlila sam se, završila studij i uživala u svom voditeljskom, novinarskom i uredničkom poslu. Bilo je tu divnih situacija, ali i teških i stresnih ponekad. Radio je najbrži medij i treba znati reagirati u trenutku, biti brz, napisati kratku vijest, javiti se u eter, objašnjava Vlatka.
Dok je bila spikerica u vijestima koje idu uživo, prepričava, puno bi je puta uhvatio napadaj smijeha, posebno ako bi vijesti čitala u paru s kolegom Vladimirom Šetkom.
- Mi na Radio Zadru bili smo kao jedna velika obitelj. Od mog odlaska s radija 2008. mnogo se toga promijenilo. Nekih više nema među nama, neki su otišli u mirovinu, a dio koji je još ostao na radiju sada spada u onu “stariju” ekipu. Došlo je puno mladih, što je sasvim normalno, a i radio se spojio s televizijom što ranije nije bio slučaj. Iako sam fizički otišla s radija, radio iz mene nikada nije. I neće, jer to je moja prva ljubav, a kolege s radija su dio moje obitelji s kojom sam odrastala, emotivno kazuje Vlatka.
Cjeloživotno učenje
Mislila je da će do mirovine raditi na radiju jer je taj posao baš voljela, iako je bilo trenutaka kada bi poželjela neko mirnije radno mjesto i više slobodnog vremena. Međutim, jednoga dana otvorila joj se mogućnost novog izazova u životu, prelaska u Zadarsku županiju, točnije vođenje Odsjeka za odnose s javnošću.
- Te sada već davne 2008. godine raspisan je natječaj za voditelja Odsjeka za odnose s javnošću, a ja sam baš u tom razdoblju života bila pomalo umorna od terena, radnih blagdana, praznika i vikenda jer sam imala malo dijete. Pomislila sam kako bi bilo dobro raditi posao u kojem ću imati radno vrijeme, iako se kasnije ispostavilo da ni ovaj posao baš nema radnog vremena, i više vremena za dijete i obitelj. Prihvatila sam izazov i krenula u odnose s javnošću. Prvo vrijeme je to bilo uhodavanje jer sam sada bila s one druge strane, no kako sam već do tada imala veliko novinarsko iskustvo što je poželjno u ovom poslu, vrlo brzo sam svoj Odsjek za odnose s javnošću podigla na visoku ljestvicu, govori Vlatka.
Od prelaska na novo radno mjesto član je Hrvatske udruge za odnose s javnošću, jedinog strukovnog udruženja koje okuplja stručnjake iz ovoga područja.
- Kako bih još više naučila, upisala sam poslijediplomski specijalistički studij Odnosi s javnošću na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stekla akademski naziv Sveučilišne specijalistice iz odnosa s javnošću. Kruna moje karijere u odnosima s javnošću je bilo priznanje struke za 2022. godinu kada sam dobila PRO PR GLOBE AWARDS, međunarodno priznanje za rad. I dalje radim na sebi, usavršavam se jer smatram da je cjeloživotno učenje važno, naglašava Vlatka.
Od školskih priredbi do svjetla pozornice dvorane Lisinski
Osim toga, na pozornici je od kada zna za sebe, počevši od školskih priredbi do svjetla pozornice dvorane Lisinski. Više od 30 godina bavi se vođenjem programa i pisanjem scenarija za razne manifestacije poput smotri klapa i klapskih susreta, sportskih događanja, a unatrag nekoliko godina vodila je važnije državne protokole.
Provjerili smo kako sve stiže i tko je najveća podrška na ovom uspješnom putu.
- Imam najboljeg supruga na svijetu, najbolju djecu i najbolju mamu. Svi oni uskaču kada god zatreba, suprug najviše. No, i sam trebaš biti posložen i organiziran, jer kada sebi planski složiš dan, onda stigneš obaviti i poslovne i privatne obveze. I ostane ti vrijeme koje koristiš za svoje gušte. Suprug zna i kuhati i spremati, sin je odrasla osoba koja je sve s vremenom naučila, a kćer, iako je još školarka, sasvim je samostalna. Mama živi u Pagu i u mirovini je pa kada god treba, dođe u Zadar i preuzme dio moga kućanstva, kazuje Vlatka.
Trening se mora odraditi
Oduvijek je aktivniji tip, no u Pagu joj je u djetinjstvu nedostajalo sportskih aktivnosti.
- Kada sam došla u Zadar, odmah sam krenula u teretanu, jednostavno fizička aktivnost mi je oduvijek predstavljala bitan dio dnevnog ritma, ističe Vlatka koja bez fizičke aktivnosti ne bi mogla izdržati i ostvarivati sve zacrtane ciljeve.
Dugo godina bavila se Krav Magom, izraelskom tehnikom samoobrane, čak je neko vrijeme bila i trener djeci, ali i s instruktorima održavala tečajeve samoobrane za žene.
- No, onda je došla pandemija koronavirusa, pa smo stali, kao i mnogi klubovi. Tu i tamo “obnovim” znanje i malo treniram s nekim od nekadašnjih partnera, ali sada su moji treninzi uglavnom u teretani jer tamo odem kada mogu i nisam vezana uz termin, sve ovisi o obvezama, ali trening se mora odraditi. Moj suprug i ja, kada god možemo, odemo u planinu, imamo šator i znamo u njemu boraviti sami usred Velebita. Unazad dvije godine imamo i psa pasmine haski, našu Aryu koja traži puno aktivnosti što nama odgovara, otkriva Vlatka.
Često sudjelu i na trailovima koji isto tako pune baterije jer je, kako kaže, fenomenalna ta nevjerojatna pozitivna energija kojom zrače ljudi koji sudjeluju u takvim aktivnostima.
- No, ja zapravo ne volim trčati, ja volim brzo hodati i na takvim aktivnostima hodam. Jedini dan u godini kada trčim je prvi vikend u svibnju jer se tada održava utrka Wing’s for life. Godinama sudjelujem upravo zbog te nevjerojatne pozitivne energije koja taj dan vlada među sudionicima, uspijem pretrčati 10-ak kilometara što je za mene sasvim dovoljno. Dosadašnjih godina sam trčala kao dio tima Krav Maga Zadar, a kako ove godine Hrvatska zajednica županija ima svoj tim “Volim svoju županiju”, i ja ću biti dio tog županijskog tima koji već sada broji 70-ak članova i kojem je kapetan virovitičko podravski župan Igor Andrović, inače maratonac, govori Vlatka.
Najveći uspjeh
Na koncu, Vlatka kao svoj najveći uspjeh ističe svoju djecu i skladnu obitelj.
- Dobar odgoj u obitelji je temelj za razvoj zdravih i sretnih pojedinaca. Obitelj je prvo okruženje u kojem se uče osnovne vrijednosti poput poštovanja, ljubavi, empatije i odgovornosti. Roditelji imaju ključnu ulogu u prenošenju tih vrijednosti i modeliranju ponašanja koje žele vidjeti kod svoje djece. Osim toga, dobar odgoj u obitelji pruža osjećaj sigurnosti i pripadnosti, što je od vitalne važnosti za emocionalni i mentalni razvoj djeteta. Po tom pitanju mislim da smo suprug i ja odradili dobar posao. Sin Luka koji danas s 21 godinu polako gradi svoj život upio je sve vrijednosti iz naše obitelji. Od malih nogu naučio je biti vrijedan, human i nadasve pristojan. Izuzetno poštuje starije i vrijednost obitelji mu je na prvom mjestu. Sve to mogu reći i za kćer Petru koja će ovog ljeta napuniti 14 godina, a već sada ima usađene sve te vrijednosti. I zato nije floskula da sve dolazi iz obitelji. Znate, kada držimo predavanja o protokolu, volimo naglasiti da je prva šefica protokola bila Vaša majka. Što Vas je naučila od malih nogu, to Vam ostaje usađeno, zaključuje Vlatka.
