Ivan Matić, iz Kruševa, novi saborski zastupnik iz redova Mosta, čovjek je koji je, zbog sukobljavanja s lokalnom politikom, morao preživljavati na razne načine. Zahvaljujući tome, zna žbukati, krečiti, sagraditi kuću, pisati EU projekte, variti, čuvati ovce, a, sigurna sam, znat će i progovoriti u ime “malih ljudi” i u Hrvatskom saboru. Centar njegovog života su djeca i obitelj, a uvijek teži pronalasku ljepote u životu.
Od izbjegličkog djetinjstva tijekom Domovinskog rata do aktivnog sudjelovanja u lokalnoj politici, Ivan je isklesao put koji odražava snagu volje i duboko ukorijenjene vrijednosti. Komentirali smo složene dinamike političke angažiranosti, ali i istinsku suštinu života na selu, obiteljske povezanosti, razvijanja vještina i očuvanja tradicije.
U zapaljenoj kući, bez struje i vode
Prva sjećanja iz djetinjstva nažalost vezana su mu uz Domovinski rat, otišao je u Zagreb u izbjeglištvo.
- Vratili smo se u zapaljenu kuću 1996. godine, moji roditelji nisu htjeli stan u Obrovcu, ušli smo u doslovno zapaljenu kuću, zatvorili prozore najlonima i daskama. Obećali su nam da će brzo biti obnova, no oduljilo se i dvije sam godine živio bez vode i struje u Matićima. Provodio sam dane vani, išao u školu u Obrovac, jedno vrijeme sam bio jedino dijete u školskom autobusu. Možda zvuči traumatično, ali meni je to ipak bilo prekrasno razdoblje, sretan sam što sam djetinjstvo provodio s didom, babom, ćaćom i materom. Naučili su me životu, očvrsnuo sam, započinje Ivan koji je bio odličan učenik jer, kaže kroz šalu, nije imao što drugo raditi nego učiti.
Prošao je sve razrede s peticom osim prvog osnovne, tada je došao iz Kruševa u Zagreb u školu. Premda su ga svi lijepo prihvatili, on, dijete, imao je osjećaj da je biti prognanik nešto ružno. Postalo je lakše kad su 1992. došli prognanici iz Bosne.
- Uvijek kažem da me spasio moj prijatelj Zoran Prskalo! Ostao sam u kontaktu sa svim prijateljima iz osnovne škole u Zagrebu, pokumili smo se, upoznao sam krasne ljude, i svog kuma i najboljeg prijatelja Matiju Marića, govori Ivan i ističe da mu je drago što su mu roditelji omogućili da ne gleda strahote rata.
I školovanje u Obrovcu je bilo divno, svi su se trudili, došli puni elana.
- Bili smo pomalo diskrimnirani jer smo iz provincije, iz Obrovca, pa smo se baš htjeli pokazati, npr. iako smo bili ekonomska škola, rasturali smo na natjecanju iz kemije, dodaje Ivan.
Obitelj na prvom mjestu
U trenutku upisivanja studija bio je u nezavidnoj situaciji s obzirom na to da mu tada roditelji nisu bili zaposleni. Osim toga, unatoč tome što je četvrti razred imao prosjek 5.0, nije previše razmišljao o tome što će studirati, ekonomija mu se činila kao logičan izbor.
- Išao sam na prijemni ispit, nisam se pripremao, radio sam sezonske poslove, mislio sam da je dovoljno to što sam bio odličan đak. Nisam prošao, za drugi rok sam se malo bolje pripremio i prošao, upao i na ekonomiju i politologiju. Dotad sam se malo raspitao i shvatio da je za mene politologija bolji izbor. Apsolvirao sam 2007. godine, već drugi dan se vratio kući. Na faksu me nisu zvali imenom, nego “Kruševo” jer sam stalno pričao o svom rodnom selu, jedva sam čekao završiti studij i doći kući. Tako me zovu i dan-danas, priča Ivan kroz smijeh.
Počeo je raditi i nekoliko ispita se razvuklo pa je na koncu diplomirao 2011., otišao u obližnji kafić, počastio konobare i pogađate - odmah se vratio kući, u Kruševo.
Sretno je oženjen, naglašava, 2015. godine oženio se svojom srednjoškolskom ljubavi, ima divnu djecu, sina od tri godine i kćer koja ide u prvi razred.
- Zadnjih godinu dana posvetio sam se njima. Sedam godina radio sam na raznim europskim projektima, predsjednik sam Ekološke udruge Zrmanja, pa sam radio dosta projekata i preko toga. Prije godinu dana stalo je s tim projektima, a s obzirom na to da je moja supruga jako uspješna u svom poslu, odlučili smo da ću se ja posvetiti djeci i uživam u druženju s njima, ističe Ivan koji se bavi i stočarstvom, imaju OPG, s bratom pokušava razviti građevinsku firmu, no ipak - sad će se posvetiti i prilagoditi Saboru.
Poticanje sudjelovanja u društvenom životu
Provjerili smo što ga je natjeralo u politiku...
- Kada sam se vratio s faksa, s obzirom na to s da sam završio politologiju, puno sam bolje percipirao probleme u društvu. Shvatio sam da u Obrovcu ništa ne funkcionira, da sve vodi jedan čovjek, a vijećnici samo dižu ruke. Dogodilo se to da mi je pokraj kuće osvanula cementara velika 28 hektara za koju nitko nije znao. Krenuo sam u aktivizam, htio sam upoznati ljude sa situacijom koja se događa. Ispao sam tada državni neprijatelj jer sam se usprotivio lokalnoj vlasti. Naravno, s pozicije običnog čovjeka, koji je sam samcat, bio sam slab, stoga sam se kandidirao na lokalnim izborima i ušao u Gradsko vijeće, kao nezavisni. Tako sam postao dežurni za lokalne probleme. Sljedeći korak bila je Županijska skupština, trudio sam se progovarati o problemima o kojima svi šute. Vjerujem da se čitatelji sjećaju tvornice grita, moj kolega i ja tužili smo državu, dobili na Upravnom sudu i poništili dokumentaciju koju je država dala, te tvornice i grita više nema. Ista stvar je bila i s mazutom, niz je aktivnosti koje smo svi skupa poduzimali, nabraja Ivan.
Bez obzira što je sudjelovanje građana u političkim, gospodarskim, pa i ekološkim procesima izrazito nisko, važno je da imaju, kako kaže, nekoga kome će šapnuti što ih muči.
- Moja uloga bila je objasniti ljudima da se nemaju čega bojati, da ne moraju šutiti, ovo je naša zajednica, nismo mi u obvezi nekoga slušati, već shvatiti da imamo i prava, ističe.
Učlanio se kasnije u Most, pa dobio drugi mandat u Županijskoj skupštini, pa završio u Saboru.
- Obrovac je samo jedan mali primjer onoga što se događa u drugim mjestima i općinama. Postoje lokalni šerifi i ljudi im se podčinjavaju. U Saboru ću najviše raditi na poticanju ljudi da se angažiraju u svojim zajednicama, da participiraju u donošenju odluka kako bi jačali društvo, tumači Ivan koji će pomoći ljudima koji rade krasne stvari u svojim prostorima da postanu vidljivi.
Na kraju, ispričao nam je kako provodi slobodno vrijeme - ima 10 ovaca, 10 janjaca, jednu kozu, 40 kokošiju.
- Sve slobodno vrijeme provodim s djecom na našoj maloj farmici koju imam samo kako bih svojoj djeci omogućio zdrav život na selu. Vještina mora opstati, ako imate osnovne životne vještine, ne može Vas nitko ucijeniti jer možete biti samodostatni. Pokušavam svoju djecu naučiti svemu što su mene moji did i baba i roditelji naučili, a na njima je što će kasnije raditi i gdje će živjeti. To je moja misija, usaditi im sve plemenito, način života, odnose unutar obitelji..., ističe Ivan koji zahvaljuje obitelji i supruzi na razumijevanju i podršci tijekom ovog uspješnog puta.
