Naš ugledni jezikoslovac dr. sc. Mile Mamić, redoviti profesor u trajnom zvanju na zadarskom sveučilišnom Odjelu za hrvatski jezik i književnost, ispričao nam je gdje je i kako proveo djetinjstvo. Provjerili smo što ga je potaknulo na ogromni angažman i doprinos hrvatskom jeziku, kao i je li to bio njegov dječački san.
S obzirom da je prošle godine proslavio 50. godišnjicu braka sa svojom Ankom, pitali smo koji je recept za uspjeh, dug i sretan bračni život, a saznali smo i kako su se upoznali. Na koncu, izdvojio je postignuća na koja je najponosniji.
Nije volio školu, ali...
Nije, započinje prof. Mamić, imao sreću roditi se u svojem rodnom selu. Stjecajem ratnih okolnosti rođen je 25. srpnja 1944. u Italiji (Santa Maria di Leuca, blizu Barija).
- Bio je to partizanski zbijeg jer je moj otac s još 40 ljudi iz sela “dignut u partizane”. U zgodnoj prilici prešao je u hrvatsku vojsku i završio na Križnom putu blizu Jasenovca. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. Život bez oca, u siromaštvu, neimaštini i nezaštićenosti obilježilo je moje djetinjstvo i mladost. Sâm sam se morao probijati kroz život. Bilo bi sasvim normalno da sam se rodio u Lišanima. To je rodno selo svih mojih. To je selo mojega djetinjstva. Problematično je je li prvotno Lišane ili Lišani, ali je svakako imenica muškoga roda u množini. Djetinjstvo sam proveo u Lišanin. Administracija nam je nametnula dodatak Ostrovičke (prema susjednom selu Ostrovica, odakle je na Lišane bačena prva granata u Domovinskom ratu i ubila mojega prijatelja, imenjaka i prezimenjaka fra Milu Mamića i hrvatskog redarstvenika Josipa Žulja). Inače svima nam je od Ostrovica i Bukovica pridjev ostrovački i bukovački. To veliko prekrasno hrvatsko i katoličko selo smješteno je između bukovačke visoravni i (ravno)kotarske nizine, polja. Selo je često bilo na udaru onih koji nisu voljeli Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao i kasnije. I u Domovinskom ratu selo je bilo okupirano, ljudi prognani ili pobijeni, priča prof. Mamić.
No, u svojem je selu išao u osnovnu školu. U Lišane su uglavnom pješice dolazila djeca iz okolnih sela, udaljenih i do osam kilometara.
- Nisam volio školu, a kad sam je zavolio, bio sam najbolji u razredu i u školi. Sjećam se da smo u osnovnoj školi u sklopu njemačkoga jezika učili i goticu, staro njemačko pismo, što danas malo Nijemaca zna. Tu je počela moja usmjerenost na hrvatski jezik, ističe prof. Mamić i prisjeća se dviju zgoda.
- Jedne je godine u travnju počeo padati snijeg. Učitelj nam zadao da to promatramo i napišemo sastav “Snijeg u aprilu”. Ja sam napisao naslov “Snijeg u travnju”. Sastav je bio izvrstan. Učitelj se nije protivio mojoj lektorskoj intervenciji, što sam umjesto april napisao travanj, prepričava prof. Mamić.
Djetinjstvo obilježeno pjesmom
Kod svojega seoskog župnika fra Luje Šušnjare vidio je prvi put časopis Jezik. Sjeća se jednoga naslova u njemu “Zašto su srednjoškolci nepismeni?”.
- Nisam tada mogao ni sanjati da će glavni urednik toga uglednog hrvatskog jezikoslovnog časopisa Ljudevit Jonke biti kasnije moj dragi profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i da ću i ja jednom postati urednik toga uglednog časopisa, a nakon doktorata iz kroatistike i ja sam postao jedan od urednika toga časopisa, i to više od 30 godina, ponosan je prof. Mamić.
Usprkos svim nevoljama, njegovo je djetinjstvo obilježeno pjesmom. Za velike kršćanske blagdane momci i djevojke su igrali kolo, pjevali i birali se. Tako su mladi iskazivali svoje simpatije. Nije bilo radija ni televizije. Svi su pjevali.
- Selom se je orila pjesma pastira, volara, konjušara, magaretara. Težaci su s pjesmom išli, uglavnom udruženo, obrađivati polje i s pjesmom se vraćali. U korizmi smo pjevali i Gospin plač. U crkvi smo pjevali crkvene pjesme. Meni su se duboko usjekle riječi jedne pjesme (da nam Bog dade da nam bude) “krotak jezik, pamet zdrava, srce čisto, djela prava”. To je postalo moje životno načelo, pogotovo kad sam prihvatio vjeru kao najljepši Božji dar, ističe prof. Mamić.
Nevolje kroz koje je prolazio hrvatski narod i hrvatski jezik, pogotovo u novijoj povijesti, poticale su u njemu ljubav prema hrvatskomu narodu i jeziku.
- Imao sam sreću da su mi u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju predavala dva profesora koji su bili doktori kroatistike. Upijao sam njihovo znanje. Oni su primjećivali moju ljubav i sklonost prema hrvatskomu jeziku. Ponekad bi me poticali na promišljanje o nekim jezičnim pitanjima, prisjeća se prof. Mamić i ističe da su hrvatski narod i jezik sudbinski povezani.
- Malo je naroda koji imaju toliko ljubavi prema svojem jeziku kao mi. Akademik Stjepan Babić prikupio je to u neobičnoj antologiji “Tisućljetni jezik naš hrvatski”. Usput, nedavno su utemeljeni Dani Stjepana Babića, na kojima sam i ja sudjelovao s dvoje mlađih jezikoslovaca iz Zadra dr. Marijanom Bašić i dr. Vicom Šunjićem. U srednjoj školi sam se zaljubio u hrvatski jezik, volio sam klasične jezike (latinski i grčki), a sve je to bila dobra podloga i za učenje stranih živih jezika. Na Visokoj teološkoj školi u Makarskoj učio sam jednu godinu i hebrejski, otkriva prof. Mamić.
Od kolijevke do braka
Kasnije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvatski jezik bio je njegov glavni predmet, izbor iz ljubavi.
- Drugi mi je predmet bio Njemački jezik i književnost, što sam zbog udbaških prijetnji zamijenio Latinskim jezikom. Radi lakšega zaposlenja paralelno sam upisao Njemački jezik i Filozofiju. To sam uskoro prekinuo kako bih Hrvatski (kao A predmet) i Latinski (kao B predmet) što prije završio, zaposlio se, oženio se i stvarao obitelj. Studij sam kao oženjen čovjek i otac završio za tri i pol godine, govori ponosno prof. Mamić.
Laudato je za Valentinovo prošle godine objavio video o proslavi 50. godišnjice braka Mamića, Mile i Anke, a proslava je bila 27. studenoga 2021. u Crkvi Kraljice Mira na Stanovima i u restoranu Riva. Da bismo saznali kako su se upoznali, moramo se još malo vratiti u djetinjstvo.
- Moj je djed imao jednoga konja. Našao je suveznika (drugoga čovjeka s jednim konjem) i zajedno su radili. Ja sam se kao dječak od osam i pol godina našao u kući didova suveznika. U kolinki sam vidio veselu curicu krupnih očiju - Anu. Tako me je veselo gledala i smijala se dok sam je ljuljao. Taj mi je doživljaj ostao nezaboravan. U studenom 1970. ta je curica s još dvije djevojke, Zagrepčanke iz Lišana, došla na Pantovčak k mojoj mami. Tu su pivale lišanske pisme. Pivanje je vodila upravo ta curica koju sam u kolinki ljuljao. Ja sam blizu stanovao pa sam se pridružio i uživao u lipoj lišanskoj pismi. Njezino umiljato pivanje osvojilo je moje srce. Tu je nikla naša ljubav, koja, hvala Bogu, traje 53 godine. Zaručili smo se 17. siječnja 1971., a vjenčali u Crkvi sv. Blaža u Zagrebu 27. studenoga 1971., na godišnjicu sudbonosnog “pivanja”. Nisam poslušao savjet svoje gazdarice u Zagrebu: “Mile, prije štalicu, pa onda kravicu!”, priča nam prof. Mamić kojeg smo pitali recept za uspješan, neraskidiv i sretan brak.
- Vrlo lijep recept dao je sv. Pavao: “Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Ef 4, 26) Još temeljitije Pavao govori u Hvalospjevu ljubavi. (1 Kor, 13, 1 – 13) Treba se hraniti KRUHOM ŽIVOTA. Ženidba je sakramenat, svetinja. Bog na razne načine daje dovoljno blagoslova i milosti. Treba piti na izvoru duhovne snage. Postoji Zajednica Bračni susreti, postoje razne duhovne obnove i seminari za bračne parove. Mi smo više puta bili na međunarodnoj duhovnoj obnovi u Međugorju, govori nam prof. Mamić.
Knjigu posvetio svom neviđenom ćaći Josi
Radio je raznovrsne stručne i znanstvene poslove u području jezikoslovne kroatistike. Kao terminolog usmjerio se na dva važna područja: hrvatsko pravno nazivlje i hrvatsko kršćansko nazivlje.
- Našao sam prikladan način da u jezičnim savjetima govorim o pogrješkama, ne imenujem grješnike, nego s ljubavlju i poštovanjem poučavam svoj narod kako bi bilo bolje. Jezično sam uredio mnoge hrvatske zakone i stručnoj javnosti na prihvatljiv način obrazložio potrebne terminološke preinake. Ponosan sam što sam svoju knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.) posvetio "svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku, za 75. obljetnicu Bleiburške tragedije". Moja žena i ja smo više od 20 godina vodili Školu hrvatskoga jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika, kroz koju je prošlo više od dvije tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Bilo je sudionika od sedam do 77 godina. Bila su to vrlo zanimljiva iskustva. Imali smo u tom poslu izvrsnih suradnika. Hvala mojoj dragoj ženi Anki, koja je bila duša škole. Hvala svima!, zaključuje dragi profesor Mamić.
