Korana Svilar (ranije poznata kao Korana Serdarević), zadarska spisateljica sa zagrebačkom adresom svoje je djetinjstvo provela u živopisnom Diklu, tik uz obalu mora. Prisjetila se svojih osnovnoškolskih i gimnazijskih dana te nam ispričala svoj životni put koji je oblikovala ljubav prema književnosti. Njeno je pisanje započelo s romantičnim stihovima srednjoškolskih dana, a kasnije je pronašla svoj glas u pripovijedanju. Njezina strast prema književnosti prožima i njezin posao profesorice hrvatskog jezika u zagrebačkoj gimnaziji, gdje prenosi svoju ljubav prema riječima na mlade generacije. Korana pronalazi vrijeme za pisanje, inspirirana svojim iskustvima, suvremenim društvenim temama i potrebom da mladima pruži glas.
Od romantičnih pjesama do snažnog pripovjedačkog glasa
- Uvijek kad se sjetim Zadra i svog odrastanja, pomislim kako svu tu ljepotu, more i predivan grad, nisam dovoljno primjećivala. Mislim da Zadrani tek kad odu nekamo postanu svjesni gdje su živjeli, započinje Korana.
Dio osnovnoškolskih dana provela je u područnoj školi u Diklu, zatim u matičnoj te je na koncu išla u Gimnaziju Jurja Barakovića. A za ljubav prema književnosti i pisanju zaslužna je, otkriva nam, profesorica Džunić iz Osnovne škole Šimuna Kožičića Benje.
- Premda je bila stroga, mogu joj zahvaliti što sam se i na faksu sjećala njene gramatike. Ona me još tada poticala da pišem, i tako, čitajući, pišući odlučila sam se baviti onim u čemu najviše uživam. Već sam, pod njenim vodstvom, u šestom razredu znala da ću studirati kroatistiku. Prvu sam godinu završila na Filozofskom fakultetu u Zadru, tada sam i plesala u Zadarskom plesnom ansamblu. Pod ravnateljstvom Jadranke Svaguše trebali smo oformiti i glumačku skupinu. To su bile poslijeratne, ali plodne godine pune ambicije, govori Korana koja je ipak odlučila otići u Zagreb kako bi kroatistici pridružila i studij komparativne književnosti gdje su tada predavali velikani poput Milivoja Solara, Pavao Pavličić...
A kao velika većina, Korana je prvo pisala pjesme u srednjoj školi, romantičarske i sentimentalne, pune ljubavi, kao i patnje.
Tijekom studija pisala je kratke priče s lirskim elementima koje je slala na natječaje, no nisu prolazili.
- Vukla sam tu svoju emotivnost... Tek kad sam se okrenula pripovijedanju, pravom epskom izrazu, uspjela sam, dobila sam prvu nagradu na Večernjakovom natječaju Ranko Marinković i tu je zapravo krenula moja spisateljska karijera, kazuje Korana.
Odnosi s ljudima uvijek su jednostavni
Uz spisateljsku karijeru, Korana je profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj gimnaziji, a prije toga radila je pet godina i u osnovnoj školi, kao i u novinarstvu...
- Sve to što sam radila pomaže mi danas u radu s mladima zato što im pokušavam prenijeti sve svoje znanje i vještine. Bila sam na porodiljnom, uskoro se vraćam na posao čemu se silno veselim. Zaista volim svoje učenike i oni to osjete, a isto tako osjete i moju strast prema književnosti. Odnosi s ljudima uvijek su jednostavni; ako ste iskreni i puni poštovanja i razumijevanja prema drugim osobama, oni Vam vjeruju, priča Korana o svom poslu i dodaje da često s učenicima ide na izlete, promocije knjiga, razgledavanje grada, kao i da rade školski list i redovno idu na LiDraNo.
Zanimljivo je i u njenom domu, ima tri kćerke i jednu pokćerku iz muževljevog prvog braka.
- Moje blizanke su sad u pubertetu, to je jako veselo, muževljeva kćerka koja je često kod nas krenula je u prvi razred, a beba ima godinu dana. Nije nam dosadno, nekad se osjećam kao hobotnica, ali u konačnici, kad ih spremim za krevet, imam osjećaj da je sve na svom mjestu, bar u mom stanu, ako već nije u gradu i državi, emotivno govori Korana koja, uz dogovor sa suprugom i preuzimanje zadataka, nalazi vrijeme za pisanje.
Roman “Soba za djevojčice”
Posljednji roman “Soba za djevojčice” napisala je dok je bila trudna, a simpatična je anegdota da kraj u prvoj verziji nije bio onakav kakav je u konačnoj jer se približio - porod, pa je kasnije doradila par poglavlja.
- Inspiriralo me iskustvo rada s mladima, osjećam bogatstvo toga da ipak imam prozor u njihov svijet premda se to nekad čini nemogućim, čine nam se apsolutno nerazumljivim. Možda im godinama i nismo tako daleko, ali zbog tehnološkog skoka, društvenih mreža i njihovog načina života, mi uopće ne možemo niti pojmiti njihove unutarnje svjetove, strahove, boli, tumači Korana koja je uvijek osjećala potrebu da napiše djelo kojim će im poručiti da nisu sami.
S obzirom na to da je recepcija izvrsna, da joj se stalno javljaju i mladi i odrasli koji su zahvalni na djelu, neupitno je da je cilj već dobrim dijelom ostvaren. Valja napomenuti da joj je u pisanju pomogla bivša učenica, čitala je poglavlja te dodavala sleng i žargon.
- Ona mi je dala potvrdu da sam uspjela prebaciti ono što oni žive u tekst. Jako mi je stalo do tog romana, upravo iz ljubavi prema mladima, naglašava Korana i dodaje da je krovna ideja pitanje zna li netko što je za drugoga dobro, što je itekako važno u ovo vrijeme nametanja moralnih autoriteta.
Potiče i na preispitivanje stavova i uvjerenja jer dobra književnost može i mora utjecati na društvo, a promocija ovog divnog romana uskoro će se održati i u Zadru, 26. svibnja, u okviru književnog festivala LiTaf.
Osim na promocije, naravno, Korana dolazi u rodni Zadar što više može, dok ljeta provodi na Dugom otoku gdje njena majka ima kuću.
- Izaći iz zagrebačkog stana i doći u kuću u Diklu je kao da Vas netko pusti iz krletke, simpatično uspoređuje Korana.
