S Dritom Dunatov, nezavisnom gradskom vijećnicom i vlasnicom OPG-a, razgovarali smo o poljoprivredi s tek pokojim začinom politike koja je krojila njen život, puno prije nego se Drita uopće uhvatila u koštac s njom.
Drita se, započinje, naradila već kao dijete, tada su žene imale porodiljni dopust u trajanju od šest mjeseci pa se njena mama morala vratiti na posao vrlo brzo nakon što je rodila brata i tako je briga o malom bratu pala na leđa 11-godišnje Drite.
- Otac je, osim posla u Jugoplastici, zidao, pa sam probala i miješalicu, svašta sam radila do svoje 20. godine. Danas sam jako zahvalna na svemu tome, inače bi mi sad bilo jako teško, započinje Drita koja je radila u tekstilnom kombinatu Boris Kidrič, pa kemijskoj čistionici...
Domovinski rat, dvoje male djece i neimaština
Udala se, rodila kćer, zatim sina, šest mjeseci prije Domovinskog rata.
- Bila sam s kćeri u Americi prije rata, imali smo opciju ostanka. Suprug je imao radnu dozvolu i sve, ali jednostavno sam zaključila da to nije za mene i da ne želim takav život. Vratile smo se 1990. u petom mjesecu, nije bilo nikakvih tenzija, ali i da sam pretpostavljala što će se dogoditi, odlučila bih isto, kaže Drita.
Početkom rata, suprugova plaća bila je na 10 % nekadašnjeg iznosa, ona je dobila otkaz nakon porodiljnog, inflacija je bila ekstremna...
- Imali smo dvoje male djece, živjeli smo jako loše, u podstanarstvu... Roditelji su pomagali, ali nisu ni oni imali, dobili su otkaze u Jugoplastici i Bagatu. Mama se vratila iz Amerike jednom, bila je kod brata, i donijela nam 300 dolara, to su četiri suprugove plaće, tada smo kupili 50 pilića, uzgojili ih, prodali, kupili ih onda 100. Međutim, najveći “klik” dogodio se kad sam bila u trgovini sa sinom koji je tada imao dvije i pol godine. Imala sam za kruh, samo za štrucu kruha, a on je uzeo mlijeko s police i zagrlio ga. Govorila sam mu da imamo kući mlijeka, a on je rekao da nema, da je vidio u frižideru. Prodavačica je ponudila da uzmem pa platim drugi mjesec, ali nisam mogla znati hoću li imati i za kruh drugi mjesec. Kad smo došli doma, stavila sam sinu čaja u bocu, on je otišao plakati u sobu, a ja sam plakala u dnevnom boravku, priča emotivno Drita kako su odlučili započeti s poljoprivredom.
Od karijole do Zastave 101
Prvog ljeta su na zemlji njenih roditelja od 500 kvadrata posadili 50 paprika i 100 pomidora, međutim, prisjeća se Drita, paprike su pokrali mještani, a pomidore su pobrala djeca i gađala se po selu.
- Nismo odustali pa smo probali i drugog ljeta, no imali smo velik problem s vodom pa je moj muž iz gusterne vukao vodu u kantama, ulijevao u bačve pa bih ja navečer, umjesto da šetam s djecom, zalijevala. Dvaput tjedno išla sam u Preko na tržnicu, tata bi me odvezao do trajekta, a svekar bi me čekao s karijolama na trajektu, onda bismo to posložili kod njih i onda ujutro karijolama na pijacu, govori Drita i dodaje da im je krenulo, no napominje da je tada zaleđe bilo zapušteno pa se moglo prodavati.
Iduće su se godine proširili na još jednu njivu koju im je ustupio njen rođak, dobila je vodu od susjeda koji su živjeli u Švicarskoj, malo po malo, postajalo je lakše. Radila je u Preku desetak godina, no to joj je, kao majci, bilo jako teško.
- U međuvremenu smo se motorizirali, imala sam Zastavu 101 i prikolicu, kroz smijeh se hvali Drita.
Sve što su zarađivali ulagali su - u bušotine, u navodnjavanje, infrastrukturu...
- Meni niti jedna njiva nije bez navodnjavanja, ali nijedna nije ni moja. U mom posjedu je samo jedan mali maslinik koji mi je ostavila baka. Za dobiti zemlju za raditi u Diklu je muka, boje se ljudi ili da ćete se obogatiti ili da ćete im oteti zemlju..., kazuje Drita.
Bogaćenje preko tuđih leđa
Nakon Preka, započela je raditi na veletržnici, par godina je to “štimalo”, do ulaska u EU, a odluku o direktnoj prodaji na štandu donijela je kada su joj rekli da će pomidor maksimalno biti dvije kune na veliko, a na tržnici na štandu prodavao se po deset kuna.
- To je bio velik okidač, rekla sam da se više neće bogatiti preko moje grbače, oni su kupovali svojoj djeci stanove, mercedese, a ja mome djetetu tada nisam mogla zube popraviti, a radila dan i noć, kazuje Drita i dodaje da je trebalo neko vrijeme da ljudi krenu kupovati, a kad joj je krenulo, šverceri su joj pozivali inspekciju.
Međutim, tijekom i nakon pandemije koronavirusa, prepričava Drita, posao je lijepo krenuo budući da su ljudi razlučili tko uvijek ima svoje proizvode, a tko je dovozio od kod zna gdje.
- Ma neka prodaju svi, pa i šverceri, samo neka se drukčije zovu, dodaje Drita.
Na koncu razgovora o OPG-u, Drita nam je priznala da je u početku mrzila poljoprivredu.
- Mrzila sam sve to, čupati travu, odgađala sam za sutra, onda pada kiša, pa ne mogu, pa trava preraste... Samu sam sebe počela dresirati, natjerala bih se! Onda sam se pomirila s tim da je to moj posao, odrađivala sam poslove oko polja. Ali, sada ja to volim, obožavam istraživati, zato kod mene ima boja, uživam gledati kako povrće raste... Sve u svemu, ne bih se mijenjala za menadžersku plaću od 20, 30 000 eura.
Političari bi trebali volontirati
Na pitanje kako je i zašto ušla u politiku, Drita odgovara da je politika ušla u njen život i potpuno ga poremetila.
- Bez male plave iskaznice nema posla, upravo je zato moja kćer, kao i mnogi drugi mladi, otišla u Njemačku. I ne, ja se nisam prodala, živim isključivo od svog rada, radim 15 sati dnevno i uživam u tome. Borim se, zajedno sa suprugom, od prvog dana i ništa nismo dobili, naglašava Drita koja nema ambicija za Sabor i koja smatra da bi političari trebali volontirati, na svim razinama.
Enija Meštrovića, prepričava, poznaje preko maškara, on je bio predvodnik na Bokanjcu, ona na Diklu, no tada nisu znali ništa jedno o drugom.
- Pretpostavljam da me Enio pratio kroz kolumne koje sam pisala i prepoznao moje razmišljanje, a ja njegove kroz njegove nastupe i performanse. Nazvao me, razgovarali smo, dogovorili se. Muž mi je saznao tek kad sam postala vijećnica, prisjeća se Drita i priznaje da nisu očekivali ovakav uspjeh.
- Ljudi su glasali “protiv”, nisu glasali za nas, tražili su promjene i očekivali da ćemo biti bageri koji će sve loše porušiti, no nas sedam ne može mijenjati Zadar, međutim nas 70 000 Zadrana može puno toga, zaključuje Drita.
