Albi Miočev, započinje, čudno je reći da je slikarica jer ima osjećaj da u tom polju ima toliko toga za raditi što nije samo slikanje u ateljeu, a i ne želi se, kako kaže, zaključati samo u slikarstvo kao oblik stvaranja. No, kada bi morala izdvojiti neku vještinu za koju misli da joj najbolje ide, naravno, to bi bilo slikarstvo.
Posebno je raduje kada su ljudi oko nje inspirirani raditi stvari oko kojih su strastveni bez obzira na mogućnosti i situacije u kojima se nalaze.
- Inspiriraju me iskustva ljudi koji rade van svoje zone komfora, glazba, odlazak u prirodu, svakodnevni razgovori s prijateljima, pojam vremena, međuljudski odnosi i svakodnevni prizori koji djeluju jednostavno, ali iz nekog razloga ti se usjeku u misli, kaže Alba s kojom smo razgovarali o odrastanju u Zadru, razvijanju ljubavi prema umjetnosti i životu umjetnika danas.
Od igrica do zvijezda
U osnovnoj školi u Zadru uglavnom se, kaže, osjećala kao izvanzemaljac i ništa je nije pretjerano uzbuđivalo.
- Srećom, u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna to se promijenilo i za to me mjesto možda vežu najljepše uspomene. Ne znam je li to samo u mojoj glavi, s obzirom na to da volimo idealizirati tinejdžerske dane ili je to stvarno bilo neko prijelazno razdoblje oko 2010. kada je bilo puno više ‘alternativnijih’ mjesta za izlaske, priča Alba.
U prvim razredima osnovne škole imala je veliku potrebu što vjernije kopirati likove iz crtića, koristila je uglavnom metar da sve bude što točnije i igrala je puno “point & click” igrica koje ostavljaju dosta prostora za zamišljanje scena iz drugih kutova pa je tako i počela crtati sve više onoga što bi htjela vidjeti u igrici.
- Zapravo sam dugo samo htjela imati jako dobru vještinu bez razmišljanja što mi uopće umjetnost predstavlja i što želim reći, kasnije tek, tijekom studiranja na Likovnoj akademiji u Zagrebu, shvatila sam koliko mi stvaranje pomaže u shvaćanju sebe i mogućnosti izražavanja, kazuje Alba i otkriva nam tko je imao poseban utjecaj na njen umjetnički put.
- Sigurno moji profesori u srednjoj školi i pripreme na koje sam išla prije upisa na Akademiju, kod Valentina Radmana. U tom periodu prije upisa na Akademiju upijala sam sve što sam mogla, tada nisam imala puno vremena i čovjeka uhvati panika oko upisa pa želi upiti sve moguće informacije u što kraćem roku, kaže Alba.
A tijekom studiranja velik su utjecaj imali i njeni prijatelji na Akademiji.
- Mislim da je studiranje najbitnije baš zbog toga, da se upoznaš s ljudima koji su na istim pozicijama kao ti i da rastete skupa i nalazite rješenja, pogotovo u ovakvom zanimanju kojim se ne bavi puno ljudi, naglašava Alba.
Iskustvo studiranja i rada vani
U Belfastu na Ulster sveučilištu provela je jedan semestar u sklopu Erasmusa, dobro je, kaže, vidjeti kako rade studenti u drugim zemljama, dobila je bolji uvid u svoj rad i gdje se nalazi.
- Malo su bolje opremljeni, imaju malo više pijanih ljudi na ulicama i ulazak na sveučilište bio je moguć 24 sata dnevno karticom, to su mi prve asocijacije, kroz smijeh će Alba.
U Berlinu je radila u okviru Erasmus prakse u umjetničkoj rezidenciji GlogauAir i tada joj je taj grad bio prevelik da bi sve mogla doživjeti, s budžetom koji je imala i samopouzdanjem za upoznavanje i istraživanje.
- Svejedno, uvijek savjetujem da treba otići kamo god možeš, čak i kada nisi baš u mogućnosti i kada si u strahu. Naučila sam puno iz tog iskustva. Mislim da baš moraš voljeti taj način života u Berlinu i takvo okruženje da bi tamo opstao. Mislim da nitko ne ide u Berlin “malo probati jer ne zna gdje bi”. U rezidenciji sam imala mogućnost naučiti puno toga o organizacijskoj strani umjetnosti, radila sam za umjetnike, postavljali smo izložbe, snimali intervjue, dogovarali itd., kazuje Alba.
Ljepota razgovora uz murale
Osim slikanja, povremeno radi i murale, uglavnom prema narudžbi ili na festivalima murala. U Zadru je radila nekoliko murala, u Vruljici u sklopu KvartArta, mural za Crveni križ, Providurova Plug-in: Dora, mural s učenicima EBT škole, mural za Sveučilište u Zadru i nekoliko manjih.
- Najveća razlika, u odnosu na slikarstvo, je pristup radu, u ateljeu sam sama sa sobom i mogu ako odlučim tu sliku nikad nikome ne pokazati i kopati po njoj danima, mjesecima, a na zidu imam jednu šansu i rad mora biti dobar, a uz to je prisutna i publika koja gleda proces rada. Također, mislim da rad u javnom prostoru treba poštivati mjesto na kojemu se nalazi, treba razmišljati o tome kakvu poruku šalješ i kakav utjecaj imaš na prolaznike. Murali su i fizički zahtjevniji, ali ono što volim kod murala je taj domaći osjećaj koji dobiješ nakon par dana na zidu. Uvijek postoji jedna osoba, uglavnom netko tko živi u toj zgradi ili u susjedstvu, koja ti donosi kavu svaki dan i pita te jesi gladna, netko tko kaže: “Ovako isto i moj unuk voli!”, ekipa djece koji gledaju sa strane i spremaju se postaviti pitanje, ljudi koji uzviknu: “Ja bi’ sve ovako! Bravo!”, “...a što će to biti?” i oni kojima se ne sviđa i žele drugi motiv, njih je srećom najmanje. Volim doći treći dan na zid i tada već znam svaku travku uza zid, kako će gdje padati sunce i tko najglasnije sluša radio, priča nam Alba
Na koncu, provjerili smo kako žive umjetnici u Hrvatskoj danas.
- Ovisi kakvom se vrstom umjetnosti bave. Mislim da umjetnici obuhvaćaju jako velik krug potpuno različitih ljudi, netko kombinira umjetnost, a zaradu mu donosi neki drugi posao, netko živi samo od prodaje radova, netko živi od prijava, rezidencija i projekata... Ne postoji neka formula po kojoj ti itko može reći kako ćeš biti uspješan umjetnik jer mislim da poanta bavljenja ovime i je između ostalog da pronađeš sam razlog zašto se uopće baviš ovime i na koji način se želiš izražavati i živjeti. Ovo je prevelika tema i trebalo bi uopće odrediti što znači biti umjetnik, zaključuje Alba koja ne zna čime bi se bavila da se ne bavi slikarstvom.
- Možda bih radila nešto gdje se trebam više kretati, voljela bih i znati bolje pisati, dodaje.
