Sanja Bijelić Gudelj, mag. psych, dječji i adolescentni integrativni psihoterapeutOsobni Album
StoryEditor
Sanja Bijelić Gudelj

Otvoren razgovor, empatija, prisutnost i podrška ključni su čimbenici u prevenciji dječjih suicida

Pitanjem o samoubojstvu ne sugeriramo suicid niti ga to čini vjerojatnim. Kod svake nejasnoće ili sumnje vezane uz znakove upozorenja važno je jasno i direktno pitati dijete za suicidalne misli, naglasila je Bijelić Gudelj

Posljednje istraživanje provedeno na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu o mentalnom zdravlju mladih donijelo je poražavajuće rezultate koji bi trebali zabrinuti sve koji sudjeluju u odrastanju djece. Kako prenosi Hina, petina učenika drugih razreda srednjih škola priznala je da namjerno prakticira samoranjavanje i nanosi si bol.

Prema rezultatima istraživanja koje je vodila izv. prof. dr. sc. Miranda Novak s Odsjeka za poremećaje u ponašanju ERF-a, čak 21 % učenika barem je jednom ozbiljno razmišljalo o počinjenju samoubojstva, dok je 14 % njih izradilo plan za takav čin.

Patologija sve izraženija

Razgovarali smo sa Sanjom Bijelić Gudelj, magistrom psihologije, dječjim i adolescentnim integrativnim psihoterapeutom, o tome zašto danas mentalno zdravlje mladih često pati. Provjerili smo što mi kao odrasli možemo učiniti po tom pitanju, kako prepoznati znakove suicidalnih misli i na koji način pristupiti djetetu te mu osigurati podršku.

- Dob djece s problemima mentalnog zdravlja sve je niža, a patologija postaje izraženija, manifestirajući se kroz ozbiljne probleme poput depresivnosti, samoozljeđivanja, ovisnosti te najcrnjeg scenarija - suicida, kazala je Bijelić Gudelj.

Razlozi poteškoća kod mentalnog zdravlja mladih su složeni, a svaki pojedini slučaj ima svoje specifične karakteristike.

- Današnja djeca odrastaju u svijetu koji se ubrzano mijenja, obilježenog nesigurnošću i raznim globalnim događanjima, uključujući pandemiju, potrese, ratove i druge izazove. Prema dosadašnjim istraživanjima, pandemija COVID-a ostavila je dubok trag posebno na djecu i mlade koji su iskusili osjećaje izolacije i samoće, trpjeli anksioznost i prijavljivali simptome depresije, objasnila je Bijelić Gudelj.

Zamke Interneta

Jedna od značajnih transformacija u odnosu na ranije generacije je ta da današnja djeca i mladi sve manje vremena provode u stvarnom socijalnom kontaktu s vršnjacima, dok se sve više posvećuju virtualnom “druženju” putem Interneta.

- Prisutna je preplavljenost informacijama, strah od propuštanja i neprestana virtualna povezanost s drugima i onim što oni rade te usporedba s njima. Manjak adekvatnih socijalnih vještina, vršnjačko nasilje koje se uglavnom manifestira u vidu negativnih komentara na društvenim mrežama te izloženost lažnim standardima ljepote putem medija doprinose negativnom samoprihvaćanju i povećanju ranjivosti djece i mladih, naglasila je Bijelić Gudelj.

Roditeljska očekivanja stavljaju djecu pod konstantan pritisak, tražeći od njih da zadovolje visoke standarde u različitim aspektima života.

- Sve su češći problemi u obitelji, poput razvoda, obiteljskog nasilja ili emocionalnog zanemarivanja koje značajno utječu na emocionalno stanje djece. Mislim da je nužno da mi odrasli osvijestimo da je našoj djeci, sada možda više nego ikada, potrebna naša podrška i vođenje. Djeca u odraslima koji ih okružuju trebaju prepoznati izvor podrške, a naš zadatak je slušati i pokušati razumjeti njihove potrebe. Roditelji, učitelji i druge bitne osobe u dječjim životima moraju postati i ostati najutjecajniji uzori, istaknula je Bijelić Gudelj.

image

Roditeljska očekivanja stavljaju djecu pod konstantni pritisak

IZVOR Pixabay

Kako pristupiti djetetu?

Nema preciznog mjerila koliko znakova upozorenja na suicid dijete treba pokazivati da bi se utvrdio rizik, to može varirati od jednog do više pokazatelja, ovisno o okolnostima.

- Neki od znakova upozorenja za roditelje mogu biti depresivno ili razdražljivo raspoloženje, nepredvidljivost u postupcima, impulzivnost koju dijete teško kontrolira, popuštanje u školi, nagli prekid izvannastavnih aktivnosti, socijalno povlačenje, zapuštenost izgleda i higijene, zamjena dana za noć, iskazivanje misli o smrti poput “Bolje da me nema”, “Zašto sam se uopće rodio/la” ili izjave “Još malo i više nikome neću biti problem”, “Više se nećemo vidjeti”, poklanjanje osobnih stvari, sakupljanje lijekova, ispitivanje ili traženje oružja, penjanje na visoke zgrade, mostove, zlouporaba sredstava ovisnosti…, nabrojala je Bijelić Gudelj.

Često se suočavamo s pogrešnim uvjerenjima koja sugeriraju da pitati depresivne osobe o suicidalnim mislima može biti kontraproduktivno jer bi takvi upiti mogli pojačati njihove misli ili ih čak potaknuti na pokušaje.

- Pitanjem o samoubojstvu ne sugeriramo suicid niti ga to čini vjerojatnim. Kod svake nejasnoće ili sumnje vezane uz znakove upozorenja važno je jasno i direktno pitati dijete za suicidalne misli, primjerice “Jesi li razmišljao/la ili možda pokušavao/la nešto da si oduzmeš život?”, “Jesi li razmišljao/la da bi volio/voljela umrijeti i da više ne živiš?”, kazala je Bijelić Gudelj.

Uspostavljanje odnosa povjerenja

Čest mit prisutan među djecom i mladima jest uvjerenje da oni koji izražavaju suicidalne misli ili ponašanja neće zaista poduzeti ozbiljne korake, već da samo traže pažnju.

- Umanjivanjem trenutne suicidalne krize šaljemo poruku da zapravo ne poštujemo djetetove osjećaje i ne vjerujemo u ozbiljnost situacije, što može pojačati dječji osjećaj da ih nitko ne razumije ili da nikome nije stalo do njih. Osobe koje govore o samoubojstvu ili izražavaju misli o tome da žele umrijeti su u najvećem riziku da pokušaju suicid. 80-90 % osoba koje su počinile suicid su ranije davale neke naznake da to namjeravaju. Otvoren direktan razgovor, empatija, prisutnost i podrška su ključni zaštitni čimbenici u prevenciji suicida, naglasila je Bijelić Gudelj.

Nema čarobnog recepta za nošenje s ovakvim situacijama, ali ključ je u emocionalnoj dostupnosti, strpljenju te pažljivom osluškivanju djeteta, izbjegavajući nametanje vlastitih potreba i očekivanja.

- Uspostavljanje odnosa povjerenja i otvorene empatične komunikacije s djetetom je nešto što se gradi od najranije dobi. To je onaj istinski osjećaj, istinska potreba da ga čujemo, vidimo i prepoznamo potrebu koja se krije iza njegovog ponašanja. Djeca jednostavno nekada, posebice u razdoblju adolescencije ne žele da su im roditelji preblizu, odbijaju s njima dijeliti emocionalni sadržaj ne zato što im ne vjeruju, već možda iz razloga jer “čuvaju” roditelja, ne žele ga opterećivati ili pak imaju osjećaj da ih neće shvatiti ozbiljno, objasnila je Bijelić Gudelj i kazala što možemo učiniti kao roditelji:

- Na roditelju je da pošalje poruku djetetu da je tu za njega bez obzira na sadržaj koji dijete želi podijeliti. U situacijama kada se roditelj osjeća nesigurnim ili osjeća da ne može doprijeti do djeteta, od iznimne je važnosti da potraži stručnu pomoć. To ne znači da niste dobar roditelj, već da ste tu za svoje dijete i želite mu pomoći. Stručnjaka treba shvatiti kao partnera u procesu pomoći djetetu.

image

Anksioznost česta među mladima

IZVOR Pixabay

Rana intervencija je ključna

Osiguravanje stabilnih odnosa unutar obitelji i prisutnost barem jednog odraslog pojedinca koji može pružiti emocionalnu podršku djetetu ključni su zaštitni faktori u stvaranju poticajnog okruženja za djecu.

- Važno je da roditelji, skrbnici, škole i zajednica budu svjesni važnosti dječjeg mentalnog zdravlja i osiguraju potrebnu podršku i resurse. Pa je tako nužno povećati programe preventivnog djelovanja, osnaživanje vrtića i škola u vidu edukacije djelatnika i roditelja te dobrih programa gdje bi djeca odmalena učila o sebi i svojim osjećajima, empatiji i socijalnim vještinama, strategijama nošenja s neuspjehom te konstruktivnom rješavanju sukoba, istaknula je Bijelić Gudelj.

Rano prepoznavanje poremećaja i pravovremena intervencija igraju veliku ulogu u očuvanju mentalnog zdravlja mladih.

- Ako roditelji primijete promjene u djetetovom ponašanju, raspoloženju ili emocionalnom stanju koje utječu na njihovu svakodnevnu funkcionalnost, važno je čim prije potražiti stručnu pomoć. Traženje stručne pomoći ne znači nužno da je situacija kritična, već da se prepoznaje važnost podrške u emocionalnom razvoju djeteta, objasnila je Bijelić Gudelj.

Individualni razgovori predstavljaju ključnu fazu u ostvarivanju suradnje s dječjim psihoterapeutom, omogućavajući roditeljima, djetetu i terapeutu da se međusobno upoznaju i uspostave temelje za daljnji rad.

- Na temelju razgovora i opisane problematike terapeut izrađuje plan rada prilagođen individualnim potrebama djeteta. U psihoterapijski proces djece i adolescenata uvijek je potrebno uključiti i roditelje jer su nerijetko narušeni odnosi i nepovoljne okolnosti u obitelji jedan od razloga za javljanje problema kod djece, kao i činjenica da problemi mentalnog zdravlja djece i mladih često utječu na obiteljske odnose i dinamiku. Psihoterapeut pomaže djetetu i obitelji u razumijevanju i rješavanju problema, mijenjanju nefunkcionalnih obrazaca ponašanja te općenito uvođenju pozitivnih promjena u njihov život, zaključila je Bijelić Gudelj.

11.02.2024., 09:31h
03. ožujak 2024 22:26