Murvički župnik don Jure Čoban je 18. siječnja 1789. godine pred zadarskim javnim bilježnikom Pietrom Paolom Coltellijem dao kratku i vrlo neobičnu izjavu koju su kao svjedoci potpisali Antonio Coschiza i Simon Bortolazzi (Šimun Bortulačić), jedan od tadašnjih moćnih kotarskih serdara pod čiju je teritorijalnu nadležnost spadala i Murvica. Coltelli zapisuje Čobanovu tvrdnju da u trenutku kada su se povećali troškovi “otkrivanja posjeda” zapovijedani od strane mletačke vlasti u Zadru, “ni gospodin Lorenzo Licini Rubcich niti bilo koja osoba u njegovoj službi, nije uklonio ni uzeo niti je tražio da se ukloni ili uzme iz crkve ovog sela ni kalež niti bilo koja druga sveta stvar”.
Ta čudna i nejasna izjava više intrigira nego što objašnjava.
Možda i jedini pismeni stanovnik Murvice
Čoban je bio jedan od rijetkih, možda i jedini pismeni stanovnik Murvice, pa su se i generalni providur i njegovi podređeni vrlo često, kad su trebali nešto rješavati na području Murvice, obraćali utjecajnom župniku. S druge strane, pri uspostavljanju kontakta s administracijom generalnog providura, usluge od Čobana su tražili i mještani. Ako je itko u Murvici bio informiran o tome što se događa, bio je to don Čoban, između ostaloga i zato što je poznavao talijanski jezik.
U pozadini župnikove izjave krila se stoljetna drama koja će te 1789. godine doživjeti svoju kulminaciju i za sljedeća dva stoljeća odrediti budućnost Murvice i njenih mještana. Mada se nalazi u neposrednoj blizini Zadra, Murvica je, poput brojnih drugih mjesta dalmatinskog zaleđa, gotovo cijelo 17. stoljeće bila razoreno, opustošeno i uglavnom slabo naseljeno mjesto.
Najprije Kandijski (1645.-1669.), a onda i Morejski rat (1684.-1699.) između Turaka i Mlečana, onemogućili su bilo kakvu stabilizaciju uzavrelog graničnog područja, pa su uvjeti za ozbiljnije oživljavanje Murvice stvoreni tek iza posljednjeg tursko-venecijanskog sukoba (1714.-1718.) kada je nakon “stoljeća ratovanja” konačno došlo mirnodopsko “stoljeće naseljavanja”. U tom kovitlacu neprekidnih doseljavanja i iseljavanja, u zaleđu Zadra stvoren je pravi “Divlji Zapad” u kojemu su svi imali svoja očekivanja.
Čekaju svoju pravednu naknadu
Ponosni i primitivni, hrabri i naivni, iskreni i brutalni, surovi i gostoljubivi, nakon ratničkih podviga u višestoljetnim borbama s Turcima i krvavo stečenog samopoštovanja, stanovnici zadarskog zaleđa su kroz 18. stoljeće postupno izgubili tlo pod nogama i našli se u koži mirnodopskih gubitnika pritisnutih bijedom i nepravdom.
O tome kakav je bio položaj većine mještana Murvice u drugoj polovini 18. stoljeća, svjedoči i pismo što ga je 26.8.1759. godine u njihovo ime sastavio zadarski odvjetnik Giacomo Galzigna.
-Jadni mještani Murvice stenju pod ogromnim teretom bijede i nemoćni su prehraniti sebe i svoje obitelji, a pod pritiskom siromaštva neki su mještani proteklih godina odselili u strane države, stoji u tom pismu.
Galzigna piše o “nesretnom potlačenom stanovništvu” koje još uvijek čeka dobročinstvo Venecije kao pravednu naknadu za krv koju su njihovi preci prolijevali u osvajanju teritorija u ratu i za znoj što su ga prolijevali dok zemlju nisu kultivirali i učinili je plodnom. Njihova je vjernost Veneciji ostala nepromijenjena, još su vjerovali da će odluke Senata i providura Francesca Grimanija iz 1753. o dodjeli dva kampa obradive zemlje po glavi svakog člana obitelji “siromašnih Morlaka” osigurati njihovu egzistenciju i da njihova “vjernost neće biti žrtvovana zbog privatnog bogatstva”. U stanju očaja u kojemu su se našli, prisiljeni su “umrijeti od gladi ili tražiti pomoć”, ali se pitaju “hoće li se bijeda u više sudskih postupaka moći boriti s bogatstvom i moći” koji im se nalaze nasuprot.
Venecijanci zaboravili svoja obećanja
Neke su obitelji zbog zasluga u ratovima ili plemićkog statusa dobile ogromna imanja, dio zemljišta završio je i u rukama bogatijih “Morlaka”, ali je sirotinja i u Grimanijevom pokušaju agrarne reforme ostala kratkih rukava. Zato mještani Murvice od Venecije očekuju dodjelu zemlje “siromašnim Morlacima” koji su počeli shvaćati da su Venecijanci svoja stara obećanja o “boljem životu” na teritoriju “Presvijetle Republike” jednostavno zaboravili ili su ih svjesno zanemarili. “Morlaci” su se nakon dugogodišnje patnje morali suočiti sa svojim iznevjerenim očekivanjima i hladnom distancom mletačke administracije koja ih je prepustila na milost i nemilost korumpiranom “postratnom režimu” čiji su sastavni dio postali i dojučerašnji “morlački heroji” i “narodni glavari”.
Venecija je pod svaku cijenu htjela naseliti ratovima ispražnjene i opustošene Ravne kotare i tako stvoriti “živi štit” prema Turcima, u ratničkom stanovništvu koje se doselilo s područja pod turskom kontrolom dobiti solidan broj iskusnih vojnika, željelo ih se od ratnika preko noći pretvoriti u zemljoradnike od kojih će Mlečani, vrlo često uz pomoć korumpiranih “narodnih glavara i serdara” koji su i sami maksimalno izrabljivali narod, ubirati sve veće poreze i koristiti ih kao besplatnu radnu snagu na javnim radovima.
U lice im je eksplodirala “Murvička pobuna”
Očekivanja Murvičana bezemljaša bila su jednostavna: željeli su konačno postati vlasnici zemlje. Zemljoposjednici su imali svoje planove i ambicije: u kaotičnom i koruptivnom vremenu domoći se što većeg imanja i što jeftinije radne snage.
To su bile psihološke i ekonomske koordinate unutar kojih se 1789. godine u Murvici dogodio niz neobičnih i do tada, kako “Morlacima” tako i Mlečanima, potpuno nezamislivih stvari. Baš kad su Venecijanci pomislili da su priveli kraju “stabilizaciju novoosvojenih područja”, u lice im je eksplodirala “Murvička pobuna”. Sve je potpalio državni geometar Lorenzo Licini Rubcich spomenut u izjavi murvičkog župnika don Jure Čobana.
