Centar za pružanje usluga u zajednici Zadar, nekadašnji Dom za odgoj djece i mladeži, ulazi u posljednju fazu procesa deinstitucionalizacije i transformacije. U sklopu projekta financiranog iz Europskog fonda za regionalni razvoj “Bolje sutra za sretnija jutra” osigurani su dodatni kapaciteti i kadrovski uvjeti, kako bi se povećao opseg i kvaliteta usluga koje Centar pruža mladima s problemima u ponašanju i djeci i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Jesu i promjene dale rezultata u radu s djecom, jesu li kapaciteti dovoljni, ima li dovoljno kadra te jesu li zahtjevi za pružanjem navedenih usluga u porastu pitali smo ravnateljicu Centra Lianu Brkić.
Nova lokacija, bolji uvjeti
- Grad nam je privremeno osigurao prostor iz kojega je iselila Osnovna škola Voštarnica. Nova moderna zgrada izgrađena na Voštarnici bit će Hrvatski zavod za socijalni rad, a kad oni isele iz ulice Andrije Heebranga 1, Ministarstvo će krenuti u rekonstrukciju tog objekta, projekt je već izrađen. Kad se objekt renovira prema standardima i potrebama, preselit ćemo u ulicu Andrije Hebranga 1, to je planirano za iduću godinu. Na novoj lokaciji imat ćemo sve potrebne uvjete i pružat ćemo usluge poludnevnog boravka i usluge savjetovanja. Za potrebe pružanja usluge organiziranog stanovanja izgrađena je kuća u Crnom, radi se o dvojnom objektu koji sadrži 12 kapacitet smještaja, sad imamo 8. Djeca su jako zadovoljna, a stambeni prostor je na razini. Grad je ustupio zemljište, a Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike financiralo je izgradnju kuće. Raspolažemo s još dva stana za pružanje usluge organziranog stanovanja za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a odnedavno nam je Grad Zadar ustupio i treći stan koji je u završnoj fazi rekonstrukcije. Raspolažemo s dodatna dva stana u najmu i zahvalila bih Gradu Zadru na izvrsnoj suradnji. Zahvaljujem i najmodavcima, jer je teško naći stan za najam za naše potrebe.
Vaša ustanova prolazi brojne promjene u svrhu deinstitucionalizacije korisnika i transformacije doma. Kada je proces započeo i na koji način ste osigurali sredstva?
Proces same deinstitucionalizacje započeli smo prije dvadesetak godina, a u posljednjih nekoliko godina intenzivirali smo aktivnosti za implementaciju projekta. Zahvaljujući sredstvima iz europskih fondova ESF-a 2021. godine krenuli smo u projekt pod nazivom Za bolje sutra, za sretnija jutra. Tada smo napustili naš dom na Voštarnici i okrenuli se uslugama organiziranog stanovanja, a ustanova je promijenila ime u Centar za pružanje usluga u zajednici Zadar. Tad smo po prvi put u Zadru i Zadarskoj županiji počeli pružati usluge organiziranog stanovanja za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi jer su djeca dotada uglavnom odlazila u druge županije.
Kako se Vaša ustanova nosi s navedenim promjenama, imate li dovoljno kapaciteta i dovoljno kadra koji može iznijeti ovaj projekt?
Projekt nam je također omogućio osnivanje mobilnog tima, zaposlili smo sedam odgajatelja, tri člana mobilnog tima i jednog administratora. Svi su oni nakon toga primljeni za stalno. Mobilni tim pruža usluge savjetovanja i pomaganja, a to se pokazalo izrazito potrebnim za one ljude koji ne mogu doći iz udaljenih mjesta poput Benkovca. Zato mi izlazimo na teren i pokrivamo cijelu županiju, u suradnji s nadležnim centrima. S razvojem projekta, proširili smo i usluge poludnevnih boravaka koje trenutno nudimo na pet lokacija, odnosno u pet osnovnih škola, uz onaj pri Centru za pružanje usluga u zajednici Zadar.
Je li projekt za vas kao ustanovu bio izazovan i kako biste ocijenili rezultate projekta?
U transformaciju smo krenuli s novom lokacijom, novom uslugom, novim ljudima i s novim izazovima na svim razinama. Sad smo dislocirani i to je najteži dio transformacije. Kad smo bili zajedno bilo je lakše nositi se s problemima i trzavicama među djecom, tu su bili psihijatri, psiholozi, naš stručni tim. Sad kad imamo problem u kući, ne možemo tako brzo reagirati, dakle dislociranost je donijela i određene poteškoće, naročito za odgajatelje, na njih je pao veliki teret ovog procesa. No, vjerujemo da ovaj program u konačnici nosi dobrobit za djecu. Od početka procesa pokazalo se da imamo smanjenu stopu nepoželjnog ponašanja i sukoba. Kao u obitelji, ima trzavica, ima boljih ii lošijih dana, ali u konačnici vidimo da su djeca zadovoljnija. Okruženje je mirnije i sigurnije, a djeca imaju bolji odnos s odgajateljima koji žive s njima, ne provode vrijeme u uredima. Rade u četiri smjene i netko od odgajatelja uvijek je u kući, dvadeset i četiri sata.
Deinstitucionalizacija uklanja stigme
Deinstitucionalizacija uključuje veću samostalnost djece i mladih. Kako se Vaši štićenici nose s tim promjenama i koji su najčešći problemi s kojima se susrećete?
Deinstitucionalizacija se pokazala uspješnom. Manje je djece na jednoj lokaciji, što je dobro, jer, veća grupa znači obično češće tenzije. Dosada je bila praksa da se korisnici smještaju u ustanovu, javnu zgradu, a u javnosti se stvarala slika o svojevrsnom getu, što je dodatno stigmatiziralo djecu i djelovalo nepovoljno na njihovu prihvaćenost u društvu. Cilj deinstitucionalizacije je imitirati, što je moguće više, obiteljski život. Djeca se uče životnim aktivnostima kuhaju, uređuju sami prostor, brinu o higijeni prostora, odjeće i slično, čak idu u nabavku osnovnih namirnica. Radi se o maloljetnicima i mlađim punoljetnicima, obično između šesnaest i osamnaest godina.
Prema Vašim podacima, raste li broj djece bez odgovarajuće skrbi i djece s problemima u ponašanju?
Radi se o devijacijama u ponašanju koje je ponekad teško na vrijeme detektirati. Problemi se, među ostalim, javljaju na društvenim mrežama, radi se o cyber nasilju, prisutne su i ovisnosti o lakim drogama, djeca ponekad imaju probleme u školi. Što se tiče djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, nažalost, primjetan je konstantan porast. Ne znam je li to donijela pandemija ili društvene mreže, no nešto se u društvenim vrijednostima promijenilo u zadnjih nekoliko godina. Iz tog razloga širimo naše kapacitete, ovisno o potrebama u zajednici.
Štićenici se žele osamostaliti
Do koje godine pratite Vaše štićenike, imate li podatke o štićenicima koji su napustili Vašu ustanovu. Iz Vaših saznanja, uspijevaju li oni po prestanku skrbi “stati na noge”?
Štićenici mogu koristiti usluge do 21. godine, ali često napuštaju Centar po stjecanju punoljetnosti, žele biti slobodni. Iako se boje ostati sami, svjesni su da im je ovo najsigurniji period u životu i da je ono što donosi budućnost neizvjesno, žele se osamostaliti. U pravilu nam se jave nakon nekoliko godina kad se situiraju, pošalju pismo ili navrate. U početku im bude jako teško, pogotovo ako ne uspiju naći posao. Svojedobno smo imali i projekte s poslodavcima, pa i učilištima, no naši mladi uglavnom žele donositi svoje odluke. Mi pružamo usluge savjetovanja i nakon napuštanja sustava, na zahtjev korisnika.
Je li Vam poznata inicijativa “od šutnje do promjene”? Smatrate li da imate dovoljnu podršku u zajednici, na koji način se ona manifestira i postoji li prostor za napredak?
Na području Zadra imamo dobru međuresornu suradnju, tu je i Savjet za socijalnu skrb Zadarske županije s kojim smo također redovito u kontaktu što se tiče aktualnih tema. Jako je teško biti socijalni radnik, to je iznimno odgovoran posao. Činjenica je da nas nedostaje, naročito u Centrima. Teško se nositi s promjenama u ponašanju, s adolescentskom dobi, a uz sve to, opterećeni smo zahtjevnom administracijom. Dodatno zapošljavanje rasteretilo bi socijalne radnike i omogućilo im da se više posvete korisnicima na individualnoj razini. Napravljen je pomak u vidu mogućnosti zapošljavanja pri Centrima za pružanje usluga. Naime, novi Pravilnik o mjerilima za pružanje socijalnih usluga omogućuje zapošljavanje ljudi drugih profesija na radnom mjestu odgajatelja. Iako se tijekom studiranja steknu specifična znanja o tome kako se nositi sa stresnim i nasilnim situacijama, problemima s roditeljima i slično, ovaj posao je poziv i često je to individualno, s djecom možete ili ne možete raditi.
