Roditelji zabrinuti - je li ekranu mjesto u dječjem parku?

Čitatelji su nam koncem prošlog tjedna javili da je u središtu dječjeg parka Vruljica osvanuo ekranizirani totem, što je izazvalo zabrinutost među roditeljima. Živimo u vremenu digitalne progresije, čemu svjedoči i činjenica da ekrani polako preuzimaju ulogu dječjih igrališta. Zadnjih nekoliko godina brojne su znanstvene studije otkrile da je vrijeme provedeno pred ekranom djeci zamijenilo igru ​​na otvorenom. Zašto onda dolazimo do toga da na dječjim igralištima djeci umjesto igre kao jednu od aktivnosti nudimo upravo emitiranje sadržaja na ekranu? Uputili smo upit Gradu Zadru o tome zašto je ekranizirani totem postavljen u dječji park, posebice jer se na njemu trenutno ne emitiraju edukativni sadržaji, već umjetničke fotografije i reklama proizvođača.

Što kaže Grad Zadar?

- Na području senzoričkog parka u Vruljici i pilot lokaciji u sklopu ŠC Višnjik postavljena su dva LCD informativna totema koji su nabavljeni u sklopu projekta INCLUSIVE PLAY. Isti su predviđeni za emitiranje edukativno-informativnog sadržaja poput primjerice edukativnih video materijala inkluzivnih vježbi za djecu urednog razvoja i djecu sa teškoćama koji su izrađeni u sklopu projekta te drugih informativnih elemenata. Totem je u fazi testiranja te se na istom u ovom trenutku nalaze testni vizualni elementi. Po "punjenju" istog edukativnim materijalima isti će biti optimiziran u skladu s njegovom predviđenom namjenom, kazala je Stefani Mikulec Perković, v. d. pročelnice Upravnog odjela za EU fondove.

Do trenutka zaključivanja članka nismo dobili informacije iz Grada o tome tko je odobrio naručivanje LCD totema za dječja igrališta i zašto su se odlučili upravo za tu opciju u moru ostalih didaktičkih sprava, kao i o tome jesu li se savjetovali sa strukom po tom pitanju s obzirom na negativni utjecaj ekrana na razvoj dječjeg mozga. Važno je razumjeti da je utjecaj ekrana na razvoj dječjeg mozga pitanje koje zahtijeva stručno mišljenje, pa u skladu s time i pažljivo donošenje odluka.

Mišljenje struke

Američka pedijatrijska akademija (AAP) preporučuje da se djeca mlađa od 18 mjeseci nipošto ne izlažu ekranima. Jedini dozvoljeni slučaj izlaganja ekranima u toj dobi po njima je video chat s članom obitelji ili prijateljem. Za djecu iznad 18 mjeseci starosti navode da konzumiranje medija na ekranima mora biti u iznimno malim i nadziranim količinama.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) navodi da djeca mlađa od pet godina moraju manje vremena provoditi sjedeći i gledajući ekrane, a za djecu u dobi od druge godine nadalje, sjedeće vrijeme pred ekranom ne bi smjelo biti duže od jednog sata dnevno.

Pedagozi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, logopedi i brojni drugi stručnjaci, navest će da su prije treće godine ekrani iznimno štetni za dječji razvoj generalno, a ponajviše za razvoj dječjeg mozga. Stručnjaci preporučuju da se u dječjim parkovima naglasak stavi na neekranizirane aktivnosti i sadržaje koji potiču kreativnost, tjelesnu aktivnost i društvenu interakciju među djecom.

Digatalno je doba, ali ipak

Svjesni smo da naša djeca odrastaju u digitalno doba i da ne možemo pobjeći od ekrana, čak i ako se tomu protivimo svim silama. No, što je s roditeljima koji prate smjernice i ne žele bespotrebno izlagati djecu ekranima, pogotovo u najranijoj dobi? Zar nije korištenje parka namijenjeno svoj djeci uz prisutnost roditelja? Senzorički park Vruljica nije ograđen i ne zatvara se za korištenje javnosti te je otvoren 24 sata dnevno. U njemu redovito borave i djeca koja su ispod jedne godine starosti, igraju se s kamenčićima sjedeći na podlogama. Roditelji, s razumljivom zabrinutošću, primjećuju da odlaskom na dječje igralište njihova djeca, počevši od najmanje dobi, imaju stalni pristup ekranu, što remeti njihovu pažnju.

Roditelji su odlučili dovesti svoju djecu u park kako bi se igrala, socijalizirala i uživala u aktivnostima na otvorenome. Bez obzira na to je li riječ o emitiranju edukativnoga sadržaja ili ne, roditelji su svjesni da konstantno izlaganje ekranu ometa djetetovu sposobnost koncentracije i socijalne interakcije. U ovom slučaju to bi značilo da roditelji moraju stalno nadzirati i premještati svoju djecu s određenih pozicija u parku kako bi osigurali da ne budu neprestano fiksirana na ekran.

Djeca trebaju park kako bi se igrala, razvijala interakciju s drugom djecom, stvarala prijateljstva i na koncu bila tjelesno aktivna. Park je mjesto gdje u punom smislu mogu razvijati svoje kognitivne, socijalne i motoričke sposobnosti, umjesto da im svako malo pogled pobjegne na veliki ekran iz kojeg izviru stimulativni prizori.

Svjesni smo i da ekrani imaju određene prednosti i brojne edukativne sadržaje, ali zar smo doista došli do toga da je mjesto za ekrane u dječjem parku? Park bi trebao biti mjesto gdje djeca mogu istraživati prirodu, koristiti maštu, trčati, penjati se i rasti bez stalne ovisnosti o digitalnim uređajima. Nadamo se da će Grad prepoznati važnost ovog pitanja te se potruditi organizirati dječja igrališta na način da se emitiranje sadržaja putem totema ograniči i da se odredi točno vrijeme kada će se određeni sadržaji prikazivati, ukoliko već ne namjeravaju totem maknuti na neko za njega prikladnije mjesto.

Ekrani prije i sada

Nema apsolutno nikakvoga smisla uspoređivati odgojne obrasce nekoć i danas, jer je svijet uznapredovao u tolikoj mjeri da je postao neprepoznatljiv. U današnjem vremenu, neizbježno je da smo okruženi ekranima, i to na različitim uređajima, provodeći sate dnevno pred njima. To je situacija koja naprosto nije postojala u prošlosti, kada smo imali isključivo televizore koji su prikazivali dječje zanimljive sadržaje i to+ u određeno vrijeme.

Ako usporedimo razinu stimulacije crtića koji su se prikazivali nekad s onima koji se prikazuju danas, jasno je da su se stvari promijenile iz temelja. Slobodno se prisjetite Eustahije Brzića pa pogledajte jednu epizodu danas iznimno popularnog Cocomelona. Današnji crtići obogaćeni su naprednom animacijom, vizualnim efektima i složenijim pričama. Njihova razina stimulacije enormno je veća nego što je bila nekoć. Prekomjerno izlaganje ekranima može dovesti do simptoma ovisnosti kod djece, ali i povlačenja u sebe, što često rezultira nereguliranim ponašanjem. Što više vremena djeca provode gledajući u ekran, to sve više njihov mozak očekuje upravo takvu vrstu stimulacije, zbog čega sve ostalo što ih okružuje postaje iznimno dosadno, uključujući tobogane, ljuljačke i klackalice. Ovo je i jedan od razloga zašto danas sve veći broj djece osnovnu životnu funkciju hranjenja ne mogu obavljati bez stimulacije ekrana.

Iako postoji razlika u razini stimulacije između pomno odabranog informativnog sadržaja od strane stručnjaka i animiranog filma, svi stručnjaci se slažu u jednom - što se tiče stimulacije ekran je ekran, bez obzira na sadržaj. Svijest o tome da prekomjerno izlaganje ekranima ima štetne posljedice na dječji razvoj treba nam biti prioritet, bez obzira na vrstu sadržaja koji se konzumira.

Ne možemo odgajati svoju djecu onako kako su nas odgajali naši roditelji, jer svijet za koji su nas odgajali više ne postoji. I kada to u potpunosti prihvatimo kao istinu, tek onda ćemo moći uistinu spoznati zašto je važno ukazivati na ovakvu problematiku i zauzeti se za interese onih na kojima svijet ostaje.