Zadarski azil na svojoj Facebook stranici moli za pomoć. Nedostaje im radne snage, a volonteri su fizički isrcpljeni od brige o napuštenim životinjama. Ukoliko ste u mogućnosti i želite se adekvatno brinuti o psima, javite im se i pružite pomoć zadarskim šapicama. Apel za pomoć prenosimo u cijelosti.
Došao je izgleda kraj. On je tu već dugo dugo ali mi smo gurale dokle smo mogle. To znači dokle nismo naše zdravlje dovele do samog ruba. Znam da nikog ovdje nije briga za tuđe živote, i mi same znamo da smo tu isključivo da bi brinule o životima pasa na našoj skrbi. Ali već osam godina nas 4-5 cura dajemo posljednje atome snage da bi u azilu uvik sve bilo tip top. Smatram da ono što nas pet odradi negdje drugdje mora raditi bar 10-ak osoba.
Možda ne znate ali mi vam već osam godina nismo imale godišnji, nikad. Je li takvo što možete uopće zamisliti? Je li takvo što humano i kako da se čovjek osjeća kada živi takvim životom?
Mi Vam radimo bolesne, sa teškim dijagnozama koje strogo zabranjuju težak fizički rad poput ovog u azilu, polomljene. A bilo je milijun situacija u tih osam godina gdje je logično da čovjek tad ostaje kući da se oporavi i izliječi, ali kod nas to nažalost nije moguće… Da se desi ne znam što - mi sutra moramo tamo doći jer nas nema tko zamijeniti.
Situacija je takva da od nas pet trenutno imamo samo jednu koja je još zdrava. Ne znam dokad jer je sve palo na nju.
Svi koji znate Davorku a zna ju masu Vas, znate da je žena sa sto dijagnoza i da nema koju bolest nema, znate i da je prije tri godine operirala mozak ali se zamislite vratila raditi u azil nakon samo godinu dana. Unatoč tomu što ne smije raditi fizički ona je tu svaki dan, samo zato jer zna da nas nema i da nema tko brinut o psima! Naša Sanja je u situaciji gdje mora birati hoće li ostati u azilu ili će ostati nepokretna zbog napuknutog diska. Naša Ella je također započela terapije zbog jakih bolova u leđima. I ostaje nam samo Irina koja sada nosi sav teret azila na svojim leđima.
Pišem Vam ovo u nadi da će se stvoriti osoba koja će doći u azil i pomoći nam, svakodnevno. Nije više moguće raditi na ovaj način koliko god mi htjele zbog pasa ali eto otkucalo nam je kraj. Da bi psi i dalje imali kvalitetan život u nas, da bi azil i dalje bio onako uredan i čist kakvog ga volite viditi, da bi psi i dalje mogli ić u šetnje i da postoji netko tko je dovoljno zdrav i snažan da tog psa može izvesti iz boksa, da bi psi mogli ići veterinaru i biti liječeni, tražimo pomoć, preklinjemo vas za pomoć, ako ne radi nas - zbog njih.
Ne znam kolike su šanse da će netko biti dovoljno lud a dovoljno zaljubljen u pse da će doći i pristati na rad kakav sam vam gore opisala, ali znajte da bi i mi volile imati godišnji i bolovanje, i ostati doma dok ne ozdravimo, ali eto mi to ne možemo jer nas nema i jer nas psi trebaju. Ukoliko se ta osoba magično ne pojavi, nažalost s našim azilom je gotovo.
