U srcu umjetničkog stvaralaštva stoji jedinstvena priča akademske slikarice Iris Mihatov Miočić, čiji je životni put oblikovan dubokom povezanošću sa sakralnom umjetnošću. Putem njezine kistom utkane vizije, otvara se prozor u svijet duboke povezanosti s Bogom i transcendencije.
U razgovoru s Iris otkrivamo njezinu umjetničku viziju, ali i dublje spoznaje o vjeri, inspiraciji i ostvarenju. Svojom pričom, Iris nas vodi kroz svoj unutarnji pejzaž, otkrivajući kako se Božansko pretače putem njezinog talenta, istinski osvjetljavajući put kojim već sedam godina hrabro kroči.
Talent primijećen u djetinjstvu
Još od malih nogu, crtanje je bilo usađena u samu srž njezine naravi.
- Taj je dar bio rano primijećen pa sam odrasla u okruženju podrške u tom kreativnom izražavanju. S obzirom na moju narav koja je od početka bila zaljubljenost u osamu, crtanje i slikanje je bilo vrijeme u kojem bi sve stalo, tad sam se osjećala sigurno i potpuno. Ne znam dobro objasniti taj osjećaj koji me prati i danas, to zapravo više nije samo osjećaj, prije je stanje duha u kojem se spaja ovo tjelesno, kao što je ruka kojom radim, vid kojeg pritom koristim, sa duhovnim, s onim što leži u srcu i razumu, koje rado podlažem Božjoj volji, započinje Iris.
Njezina strast prema umjetnosti bila je vidljiva od djetinjstva, kao da je svaki potez kista ili olovke bio korak bliže njenom istinskom pozivu.
- Drugo mi je bilo nepoželjno i neprivlačno, ponavljam, opet zbog moje naravi, a ta je bila da me iznimno radovalo raditi nešto u čemu ću ovisiti samo o sebi. Više nije baš posve tako, ali kao dijete sam tako razmišljala. Danas je taj stav pomalo izmijenjen, jer više ne ovisim o samoj sebi, već o Bogu, što je kudikamo lakše i ispunjenije. Bog je taj put i odluku oblikovao i dao joj smisao i svrhu kakvu ovaj svijet ne može dati, ističe Iris.
Ostvarivanje slikarskog identiteta
Nakon završetka osnovne škole i gimnazije, započela je pripreme za prijemni ispit kako bi se upisala na Likovnu akademiju u Zagrebu.
- Puno sam radila, zaista sam u tom periodu bila vrijedna znajući da moja budućnost ovisi o mom trudu i zalaganju. Prijemni je bio naporan, podijeljen u dva dijela, u lipnju te početkom listopada, a period između tog bio je ispunjen svakodnevnim crtanjem i slikanjem. Kad sam dobila vijest da sam primljena na Akademiju, sve je došlo na svoje mjesto. Sve želje, čežnje i nada tijekom čitavog odrastanja obistinile su se u tom trenutku, u toj vijesti, prisjeća se Iris.
Tijekom dugog niza godina, neumorno se trudila kako bi pronašla svoj slikarski identitet, no unatoč svojim naporima, izmicao joj je osjećaj autentičnosti i istinskog umjetničkog izraza.
- Bilo je slika, bilo je izlaganja, ali u suvremenom svjetovnom slikarstvu kao da se nisam nikad osjećala dobro. Smatrala sam se nedovoljno dobrom i talentiranom. Tadašnje stvaranje je svoj izvor nalazilo u svijetu, a potom u majčinstvu u kojem sam pronašla inspiraciju za ilustracije za djecu koje i dan-danas radim. Sve je to trajalo do prije nekih sedam godina, kada sam doživjela obraćenje, ključan trenutak mojeg života, postojanja, rada, obitelji. Odjednom je Bog svemu tome dao svrhu, i ovog trenutka kad razmišljam o Njemu, On sve ispunja toliko da se "čaša moja prelijeva". Izvor nadahnuća pronalazim u Svetom pismu, sakramentalnom životu, molitvi. Sve se pretače i ‘‘opskrbljuje‘‘ jedno drugo, nadopunjuje, objašnjava Iris.
Sakralna umjetnost
Shvatila je da svojim talentom može najdublje izraziti svoju vjeru i povezanost s Božjom ljubavlju te da je to put prema istinskom ispunjenju.
- Bog daje svoje darove i talente s razlogom. Sigurno nije zato da bismo primili pohvalu svijeta, gradeći tako svoju osobnost, hraneći svoj ego mišlju da smo zbog posjedovanja nekog talenta važni, izdvojeni, priznati. Zato je meni na mom putu jedino važno da se kroz darove od Njega darovanih, upravo On proslavi. Spoznaja Boga koji svemu daje smisao odmah se obistinila u mom slikarstvu, i sjećam se tog trenutka, rekla bih da je to bilo olakšanje što sam konačno samu sebe pronašla u pozivu da slikam samo za Njega, kaže Iris.
Njezino slikarstvo danas je isključivo sakralno.
- Ponajviše slikam za Crkvu i za vjernike laike koji ih privatno naručuju za svoje osobne potrebe, za svoj molitveni kutak i potrebe svojih bližnjih, uglavnom radi primanja jednog od sedam svetih sakramenata. Teme koje se izmjenjuju su svetci naše katoličke Crkve, najviše svakako Isus, ali i Gospa. Doživjeti da te slike budu stvarane za Crkvu kao oltarne slike ili slike za kapelice, zapravo za bilo koji prostor u Crkvi, je uistinu malo po malo, koliko grešan čovjek uopće može spoznati, iskustvo Božjeg Milosrđa, objašnjava Iris.
Molitva zapaljuje plamen
Njezina intimna veza s Božjom prisutnošću u njezinom stvaralaštvu često ostaje nedokučiva svijetu.
- Trenutci kada je Bog učinio ono što sam u svom malom grešnom srcu milošću Božjom doživjela kao nešto, ne usudim se reći ‘‘mistično‘‘ jer mi zvuči prevelikom riječju, ali mogu reći otajstveno, jest nešto što prebirem iznutra, čuvam, zapisujem. Ako Bogu prvo povjerim takva unutarnja stanja, nemam potrebu dalje o tom govoriti. Za mene je već veliko i dovoljno čudo, pa neka tako bude i za onog tko ovo čita, da već sedam godina stvaram ono što najviše volim. Sad kad razmišljam o svemu tom, ljepota stvaranja za Boga nadilazi sve privlačno što svijet nudi dok istovremeno nadilazi i sve prepreke, poteškoće na koje mogu naići, naglašava Iris.
Nakon početne ideje, molitva zapaljuje plamen u njezinoj duši, a uz Božju prisutnost, ta ideja postaje stvarnost.
- Prvo imam sliku u glavi, prvo ju vidim u svojim mislima, a onda kad posložim sve detalje koliko razumom mogu, tada započinjem s realizacijom na platnu ili papiru. Ideja iz misaonog prelazi u stvarnost, jednako kao što iz duhovnog, nevidljivog, prelazi u vidljivo, a taj proces je uvijek popraćen molitvom. Bez nje se ne usudim ništa, ona je početak, iskrica koja zapali plamen, a dalje je proces bivanja s Bogom jer na ništa drugo dok radim ni ne mogu misliti, ističe Iris.
Biti Božji u svemu
Među svim svojim djelima najdraža su joj dva križna puta koje je oslikala za dvije župe.
- Nijedna tema u sakralnom slikarstvu, koliko sam do sada mogla doživjeti, nije ostavila toliko traga u mojoj vjeri kao što je rad na temu Isusove muke. Pred tom slikom ne mogu ostati ravnodušna. Nešto se u meni prelomi, slomi, izmijeni. Tako je jedna postaja križnog puta, zapravo više njih, ostvarila pomak u nutarnjem svijetu koji se očituje u izvanjskom, pretače se dalje kroz vjeru, molitvu, svjedočenje, kaže Iris.
Savjetuje mlade umjetnike koji žele izraziti svoju vjeru kroz umjetnost da se ne smiju bojati biti Božji u svemu što rade.
- Ono što je Bog kadar učiniti srcu koje ga svjedoči i donosi svijetu kroz svoj talent (bilo da je riječ o glazbi, slici ili pisanoj riječi) je uistinu tako veliko i toliko ispunjujuće. Nemojte se bojati, nadahnuće je u Riječi Božjoj i uvijek je tu kao nepresušan izvor ideja. Bog je pun iznenađenja. Kao dijete koje ti se zahvali kad mu pokloniš nešto lijepo i posebno, tako i svatko tko je od Boga primio neki dar, mora se okrenuti Njemu i biti zahvalan, jer to što si primio, jest posebno i veliko, navodi Iris.
Prenošenje Božje prisutnosti kroz umjetnost
Sakralna umjetnost nije samo izražaj vještina i talenata, već je način na koji odgovaramo na Božji poziv da svoje darove koristimo za veće dobro i slavu Njegova imena.
- Uvijek se rado sjetim pisma umjetnicima svetog Ivana Pavla II., u kojem stoji da je Crkvi potrebna umjetnost i da povezanost Evanđelja i umjetnosti ‘‘uvijek uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga i istodobno u otajstvo čovjeka‘‘. Slika, pisana riječ i melodija u duhu sakralne umjetnosti, imaju moć i snagu dirnuti u srž čovjeka. To je ono kad te nešto od navedenog dotakne, kad se naježiš, kad se rasplačeš, kad se razveseliš, objašnjava Iris.
Umjetnikova sposobnost da prenese Božju prisutnost kroz svoje djelo predstavlja vrhunac umjetničkog izraza.
- Kad kažem da je čovjek ganut nekim umjetničkim djelom, to zapravo znači da je umjetničko djelo otkrilo i pokrenulo Boga samoga koji jest u nama. Nikad neću zaboraviti gestu jedne žene koja je posjetila moju izložbu. Nakon otvorenja mi je prišla u šutnji, samo mi je uzela desnu ruku, i poljubila je, sva u nekom poniznom stavu koji me toliko ganuo da sam jedva zadržala suze. Ništa nije rekla, samo je došla i to učinila. To je za mene, u toj gesti, bilo očitovanje Božje ljubavi. Bog koristi čovjeka kako bi progovorio. Stoga, tvoj dar je kanal po kojem Svevišnji Bog silazi i dolazi malenom, grešnom čovjeku, objaviti mu svoju ljubav i milosrđe, zaključuje Iris.
Umjetnost je neiscrpan izvor duhovne inspiracije i kroz nju, uz molitvu, svakako možemo otkriti dublje razumijevanje vlastite vjere i identiteta u Kristu. Putem posvećenosti umjetnosti, brušenju svojih talenata i služenja Bogu, Iris nas podsjeća da istinska svrha umjetnosti leži u pronalaženju Božje prisutnosti u središtu našega srca.
