Mladen Masar, zadarski knjižničar i publicist, nedavno je u Providurovoj palači predstavio monografiju “PD Paklenica - 125 godina planinarstva na zadarskom području”. Na 240 stranica i s preko 500 fusnota i jednako toliko fotografija i slikovnih priloga, Masar je dao detaljan prikaz povijesti i razvoja Planinarskog društva Paklenica, ispričavši pritom i priču o ljubavi prema planinarenju, Velebitu i prirodi.
Fluidna monografija
- To nije monografija samo o PD Paklenica jer je ono sljednik dvaju prethodnik društava – Liburnie i Liburnije. Naime, prvo je 1899. godine osnovano Planinarsko turističko društvo Liburnia, a onda je iza Drugog svjetskog rata, 1952. godine osnovano Planinarsko društvo Liburnija koje ga nasljeđuje. Zatim se 1961. (1963. u čisto) osniva Planinarsko društvo Paklenica, koje imamo i danas. U međuvremenu se u Zadru osnovalo, pa i prestalo postojati, još desetak manjih planinskih društava, objašnjava Masar koji je knjigom obuhvatio i općenitu povijest planinarenja na ovim područjima.
Monografija je, kako kaže, koncipirana fluidno, a podijeljena je u nekoliko većih vremenskih cjelina. U svom prvom dijelu knjiga obuhvaća planinarstvo prije Prvog svjetskog rata, zatim između dva rata kada je Zadar pripadao Italiji, treći dio pokriva period od kraja Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata, dok zadnji obuhvaća novije doba od 90-ih godina do danas. Masar se u prikupljanju građe služio se raznim dokumentima, spisima i arhivskim zapisima, ali i razgovorom sa brojnim sugovornicima.
- Za starije razdoblje, naravno, nema živih sugovornika i to je sve rađeno temeljem građe koja se čuva u arhivu, zatim u samom društvu, te u knjižnicama i ostalim baštinskim institucijama. Znači, Državni arhiv Zadar, Znanstvena knjižnica Zadar, Sveučilišna knjižnica Split, arhiv Hrvatskog planinarskog saveza koji se čuva u muzeju Samobor, čak i fotografije Radivoja Simonovića koje se čuvaju u Samoboru, ali i u Somboru u muzeju Vojvodine jer je on Vojvođanin. Zatim živi sugovornici, privatne arhive, privatne fotografije, privatni planinarski dnevnici. Niz razgovora, preko 40 ljudi, po sat-dva, s nekima i po nekoliko puta, ljudima koji su ustupali svoje fotografije, zapise, sjećanja. Internet tu ne pomaže puno, rekao je Masar.
“Neće ti to uspjeti”
Knjiga je nastajala pune četiri godine, odnosno, kako Masar kaže, 8 posto njegovog života, a prilikom pisanja nisu ga zaobišle ni sumnje hoće li monografiju uspjeti privesti kraju.
- Imao sam dva ili tri puta situaciju kad bih jednostavno mislio da se ovo ne može napraviti. Čak sam imao razgovor s jednim iskusnim planinarom, koji mi je rekao: “Pišeš knjigu o 120 godina PD Paklenica i planinarstvu, neće ti to uspjeti”, kazao je Masar.
Dodaje da je, kad je dobio početne materijale za knjigu, uzeo period od tri mjeseca da odluči želi li se uopće uhvatiti u koštac s tako zahtjevnim projektom, no onda je zaključio kako je on ipak izvediv. Ipak, u praksi je bilo zahtjevno premostiti neke cezure u povijesti jer je nerijetko nedostajalo dokumenata i službenih spisa u tim historijskim diskontinuitetima između različitih država koje su vladale na ovim prostorima.
- U vrijeme dok su tu bili Talijani zanimljivo je bilo promatrati što se događa izvan talijanske mikrodržavice, koja je tu bila do Bokanjca, do Dikla i do Dračevca. Bilo je zanimljivo pratiti što se događalo u Starigradu na primjer, gdje je postojalo u tom vremenu planinarsko društvo imena Paklenica koje je djelovalo samostalno kao podružnica tadašnjeg Hrvatskog planinarskog saveza, koje je vodio don Ante Adžija u Starigradu i koje je bilo zanimljiva premosnica. Ljudi koji su djelovali u tom društvu u Starigradu su isti ljudi koji su nakon rata osnovali prvo Liburniju, a zatim Paklenicu, rekao je Masar.
Razlika planinarskog sjevera i juga
Masar naglašava kako je na sjeveru Hrvatske povijest planinarenja i planinarskih društava puno bolje istražena nego u Dalmaciji, a razlog je pomalo neobičan. Naime, planinari u unutrašnjosti su jednostavno puno više zapisivali i bilježili vlastite angažmane i akcije.
- Ovdje je postojala određena praznina u literaturi koja bi trebala pokriti planinarstvo u Dalmaciji. Ima puno planinarskih i speleoloških knjiga i časopisa, ali ovakvo sveobuhvatno djelo do sada nije postojalo, a sada zahvaljujući ovoj knjizi postoji platforma za daljnje istraživanje. Kod nas je postojao taj nekakav lokalni fenomen gdje imate jako puno ljudi koji su konstantno na Velebiti i tamo su napravili nevjerojatan posao – izgradili su skloništa, prosjekli i uredili staze, označili ih, napravili gomilu penjačkih i speleoloških poduhvata, ali nisu bili voljni o tome pisati, jednostavno nisu radili bilješke. Tako imate slučajeve gdje je netko u unutrašnjosti otišao na izlet na planinu i to objavio u nekom časopisu, dok ovdje netko obiđe 70 špilja i ne napiše ni jedno slovo o tome, pojašnjava Masar.
Za široko čitateljstvo
Monografija “PD Paklenica - 125 godina planinarstva na zadarskom području” namijenjena je širokom spektru čitatelja, smatra njezin autor, no prvenstveno daljnjim istraživačima planinarstva i njegove povijesti.
- Na početku smo uredništvo, koje čine Morana Vuković, Janja Filipi i Domagoj Diklić, i ja sjeli zajedno i zapitali se što hoćemo. Odmah smo rekli što nećemo – da bude vodič po Velebitu, da bude slikovnica s prizorima lijepih krajolika, da bude pamflet. Željeli smo da bude ozbiljno napravljena i da može poslužiti kao podloga nekome tko bi idući nešto radio u tom području. Otud sve te fusnote i zato je knjiga napisana znanstvenim stilom. Dakle, knjiga će biti zanimljiva nekome tko se bavi poviješću planinarstva, također i nekome tko se bavi poviješću turizma jer su te dvije stvari istoznačnice u početku. Zatim, knjiga će biti zanimljiva i prosječnom čitatelju, što je na promociji istaknuo i jedan od recenzenata. Knjiga je također morala imati slikovnog materijala kako bi bila zanimljiva i nekome tko će ju samo prelistati, smatra autor monografije koji svoje uzore ne vidi u znanosti, već u književnosti.
Planina je ljubav
- Uzor mi je Alasdair Gray, pisac po čijem je romanu snimljen film “Poor Things”, na njemu sam diplomirao. Uvijek me inspirira fusnotama u beletristici, često zna imati i dva paralelna teksta i slične stilske fore, a i ja radim na sličan način, što je i Antonija Mlikota lijepo primijetila u svojoj recenziji, dodaje Masar.
Masar se i sam bavi planinarenjem u slobodno vrijeme, a zanimljivo je kako se tim hobijem nije dugo bavio prije početka pisanja knjige, tek malo više od godinu dana.
- Uvijek sam znao da ću se baviti planinarenjem, samo sam imao druge interese, poput putovanja i Formule 1 koja mi je prva ljubav. A onda smo se nešto prije te prijelomne 2020. godine moja supruga i ja počeli upućivati u planinu i to nas je jako usisalo.To je priroda u kojoj s velikog broja mjesta ne vidiš ništa drugo osim druge prirode, nećeš vidjeti nikakav trag civilizacije, a nećeš imati ni signala na mobitelu na puno mjesta. Neće ti pasti na pamet pogledati mobitel osim za navigaciju, zaključio je Masar.
