U Kazalištu lutaka Zadar premijerno je izvedena monodrama, bećarski mjuzikl Đuka Begović. Istoimeni je junak svoje mjesto pronašao u psihološkome romanu autora Ivana Kozarca, u doba hrvatske moderne, koji je kao cjelina objavljen posthumno 1911. godine, dok je za Kozarčeva života izlazio u nastavcima u novinama.
Monodrama u kojoj glumac Ernest Srećko Berec vinkovačkim dijalektom predstavlja junaka Đuku Begovića započinje in medias res kao i roman, gdje se Đuka osuđuje na četiri godine teške robije zbog ubojstva svojega oca Šimuna. Radnja započinje povratkom glavnoga lika iz zatvora te se retrospektivno prikazuju scene iz Đukina života koje su kulminirale spomenutim ubojstvom. Berec je polupijanim hodom ulazom na stražnja vrata, spuštajući se do pozornice i otvarajući predstavu bećarcem, već dao naslutiti kakvoga je karaktera Đuka – energičan, spontan, impulzivan i pomalo nametljiv.
"Živit po volji"
Ovaj monolog dužine 45 minuta iznimno je naglasio psihološko analiziranje Đuke o smislu i besmislu života, o važnosti podrijetla, Đukine "gnjile krvi" i utjecaja okoline – slavonskoga sela. Đuka želi živjeti život punim plućima, maksimalno iskoristiti sve što je stavljeno pred njega, što i sam potvrđuje rečenicama "živit po volji, e to je život" te "otkrivat uvik nešto, e to je strast." S druge strane, Đukina konstantna moralna i psihološka previranja kulminiraju u toj mjeri da odgovornost želi prebaciti na svoju okolinu, što je u ovome slučaju istaknuto grubljim dovikavanjem publici, svojevrsnim vrijeđanjima i u pozadini pokušajima opravdavanja vlastitoga ponašanja.
Đukina konstantna dobacivanja o upotrebljavanju potrošnih dobara, prvenstveno neumjerenoga konzumiranja pića i novca, zapravo u pozadini kriju ne samo Đukinu psihičku nestabilnost, već i propadanje slavonskoga sela, koje je i Kozarac istaknuo krajem 19. stoljeća. Kad Đukina rasipnost već doseže vrhunac, simolično su u zrak bačene brojne novčanice Državne banke u iznosu od 500 forinta – Đukini škudi. Na koncu ga je njegova neumjerena potrošnja dovela do toga da je ostao bez ikakvih sredstava.
Folklorni dijelovi
Folklorni dijelovi ove monodrame specifični su upravo po bećarcu, tradicionalnoj slavonskoj pjesmi. Svojom virtuoznom izvedbom Berec je uspio prenijeti tradiciju slavonskih bećaraca i učinio ih neodoljivima za publiku uz često korištenje izraza "ožeži". Bećarci, čiji je instrumental odjekivao iz zvučnika, uz glumčev glas koji ih je krasio pjevanjem, poslužili su kao autentična stanka, originalna razbibriga između ponekad čak i zamornih Đukinih dilema. Berec je ukomponirao bećarce na način da dodatno istakne Đukinu zavodničku stranu uz stihove poput "ej, koliko sam poljubio cura", dok je opisivanje erotskih manifestacija ukomponirao na vrlo humorističan način, stoga ni smijeha publike nije nedostajalo. Ova iscjepkanost moguće monotonosti jedne monodrame također podsjeća na roman za koji se zna reći da podsjeća na kroniku budući da se epizode nižu jedna za drugom bez čvršće povezanosti.
Kostimografija i scenografija dobro su se uklopile svojom jednostavnošću, ali se naslućuje da nisu u prvome planu. Muška slavonska narodnja nošnja koja je krasila Đuku, uz starinski drveni stol na kojemu je stajao bokal vina, idealno su portretirali ambijent i vrijeme radnje te upotpunili doživljaj predstave bez da iti malo preusmjere fokus s Đukina lika koji je prikazivao različite prizore i fragmente svojega života na uvjerljiv način.
40. obljetnica umjetničkog djelovanja
Na samome kraju Berec se zahvalio publici na odazivu i zamolio ih da uz njega otpjevaju dobro znanu slavonsku pjesmu Ne dirajte mi ravnicu, za što je istaknuo da je svojevrsni omaž njegovim kolegama koji su preminuli – Fabijanu Šovagoviću, koji je na svojstven način izvodio Đuku Begovića, kao i Ivi Gregureviću, koji ga je igrao čak osam sezona.
Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dodijelilo je priznanje Ernestu Srećku Berecu povodom 40. obljetnice umjetničkoga djelovanja, za doprinos hrvatskom glumištu i kazališnoj sceni. Berec je ovom svojom izvedbom proslavio 40 godina dramskoga rada na daskama koje život znače. Berec se tom prilikom prisjetio kako se u Društvo učlanio još 1982. godine kada je ono i osnovano.
- U ime Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, predsjednika Ivice Pucara, upravnog odbora te naših više od 1500 članova dopala me ugodna i časna dužnost svome prijatelju, kolegi, subratu na sceni, uručiti ovo posebno priznanje našeg udruženja, istaknuo je Jakov Bilić, kazališni glumac i ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku.
Berec je svoje zahvale uputio i svim sponzorima i medijskim pokroviteljima, prvenstveno Zadarskoj županiji koja je prepoznala ovaj projekt i za koji se nada da je opravdao povjerenje. Velikodušno je pozvao publiku da se počaste na domjenku kojeg su omogućili sponzori uz riječi "di je Đuka, nije muka".
- Iznimno mi je drago što sam dobio priznanje za svoj rad. Iako imam 40 godina radnoga staža, o mirovini uopće ne razmišljam. Glumačka je profesija takva da nas treba starih, mladih, debljih, mršavijih – svakakvih. Stoga ću nastaviti dramski rad dok god se budem osjećao sposobnim za to. Pripremam iduće projekte i veselim se ponovno stati na daske, zaključio je Berec.
Iako nismo bili sigurni što točno očekivati od bećarskoga mjuzika, ostali smo ugodno iznenađeni jačinom glumčeva glasa, posebice u segmentima gdje najviše do izražaja dolazi Đukina impulzivnost te kako je uhvatio suštinu lika i prenio je publici uz često monološko izravno obraćanje...
RIBOLOVNA PROGNOZA 20.- 26.4. Bolje će se loviti tijekom dana i pred sumrak