Nika je keramičarka i multimedijalna umjetnica koja je u djetinjstvu naučila ovaj zanat od oca Predraga Petrovića Pepija, u to vrijeme posljednjeg iškog lopižara. Kako je Pepijevim odlaskom prijetilo padanje u zaborav ove višestoljetne vještine, koju je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske uvrstilo u nematerijalno kulturno dobro, Nika je kao prva žena ikada zakoračila u ovaj posao i postala njegova nositeljica. Na sreću, čini se da na tome neće stati.
- Ja sam prva žena u muškoj tradiciji. Moj maleni sin se interesira za glinu, čak i suprug, ljudi su zaintrigirani tako da ova priča itekako ide dalje i nema straha za nju, kaže Nika.
Otok Iž stoljećima je bio jedinstveni centar lončarstva u Dalmaciji. Prvi povijesni izvor spominje lončare 1530. godine, no njihova povijest seže daleko u prošlost. Još između dva svjetska rata na otoku, koji je tada imao oko dvije tisuće stanovnika, ovim se poslom bavilo šezdesetak lopižara, redom muškaraca. U Nikinom djetinjstvu bilo ih je dvadesetak, a danas na otoku nema nikoga. Jedina osoba koja čuva tradiciju je Nika, u ovom trenutku doktorandica na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču. Ranije je završila studij međukulturalne komunikacije u Grazu, gdje je ujedno i diplomirala na Akademiji primijenjene fotografije, a magistrirala je na Arthouseu u Ljubljani. Realizirala je četiri samostalne izložbe i sudjelovala na preko 40 međunarodnih skupnih izložbi.
- Najpoznatiji oblik koji je sačuvan je iški lopiž, u kojemu se radi i istoimeno jelo od janjetine, a pri vrhu ima rupe kako bi se kroz njih mogao provući lanac za kuhanje na vatri. No tu je još dvadesetak oblika koji su sačuvani u tradiciji poput črpnje (peke), kogome, foguna, fugere, luba za sir... Zanimljiva je priča oko škaldina u kojemu bi zimi djeca nosila žar u maslinike kako bi oni koji u njima rade mogli ugrijati ruke, kaže Nika.
Izrada posuda na Ižu bila je dosta zahtjevna i prakticirala se samo u dijelu mjesta do crkve, dok su Maloižani bili isključivo ribari. Gline nije bilo puno pa se u nekom trenutku po nju išlo u Privlaku, trebalo je radi postupka pripreme u nju dodavati kalcitnu prašinu ili sličan dodatak, a na kraju je nakon izrade i sušenja sve trebalo peći u visokom plamenu, koji je stvarao temperature između 800 i 900 stupnjeva. S obzirom na izradu na ručnom kolu, posude se ne rade od jednog komada, već se spajaju glineni valjušci. Zbog toga su Ižani davno ovaj posao nazvali i "zidanjem lopiža".
Odjel za arheologiju organizirao je radionicu s ciljem da se studentima, ali i svim zainteresiranima pruži uvid u tradicijsku izradu keramičkih posuda te ponudi mogućnost da sami naprave svoj lopiž.
