Izložba, čije su autorice Hana Ivezić i Jana Kopáčková, kustosice Arheološkog muzeja u Zagrebu, u konceptualnom smislu prezentira predmete iz fundusa Arheološkog muzeja u Zagrebu, mahom one koji nikada nisu bili izlagani niti publicirani u stručnoj literaturi. Predmeti su predstavljeni kroz prizmu namjene, dekoracije, zoomorfnog simbolizma i šireg kulturno-religioznog konteksta, dok vizuali izložbe nude širi pogled na odnos antičkog čovjeka prema životinjama.
Stari Grci i Rimljani živjeli su u svijetu koji je vrvio životinjama. Životinje su bile sastavni dio njihove svakodnevice - od prehrane, rada i trgovine preko rata do književnosti i umjetnosti, sve do ljubavi. Osim što su bile radne, kućne ili pak divlje, životinje su mogle biti i svete, a redovito su i žrtvovane za potrebe vjerskih svetkovina. Rituali rimske državne religije kao i privatni kultovi zahtijevali su žrtvovanje životinja u čast bogova - bikovi, junice, ovce, svinje i koze su tako redovito bili predmetom žrtve. Izvan grada, no i u samim gradovima, pripitomljene životinje držale su se i uzgajale radi koristi i zarade, a divlje životinje lovile su se podjednako iz užitka i kao izvor hrane.
Učenjaci poput Aristotela, Elijana, Plinija i Seneke proučavali su njihovu anatomiju i ponašanje. Životinje se mogu vidjeti doslovno u svim mogućim oblicima umjetničkog izričaja - utkane u tkaninu, izrezbarene u namještaju, pretvorene u predmete svakodnevne uporabe, naslikane na freskama ili posložene u mozaicima. One su predmeti poslovica, zakletvi i snova. Neke su paradirale pred carevima, živjele u palačama i zabavljale mase u areni. Životinje su u potpunosti prožimale drevni svijet - nisu imale isključivo utilitarnu i ekonomsku funkciju, već su igrale važnu ulogu u grčko-rimskoj religiji i kulturi, simbolici i umjetnosti.
I u antici, ljudi su uspostavili bliske odnose sa svojim životinjama. Filozofi su često raspravljali o prirodi životinja i ljudi - mnogi su vjerovali da je temeljna razlika u tome što su ljudi sposobni razumjeti, dok životinje nisu. No, je li to zaista tako?
Grčki i rimski autori kao što su Plutarh, Elijan i Plinije Stariji pisali su o životinjama u djelima o etici, moralu i prirodnoj povijesti. Pisci proze i poezije, no i povjesničari kao što su Homer, Ezop (autor i danas slavnih basni), Herodot, Lukrecije, Opijan, Ovidije, Diodor Sikul i Dion Kasije često su se služili životinjama u svojim prispodobama kako bi ispričali priče i ilustrirali neka ljudska iskustva.
Najočitija i najdalekosežnija razlika između života u drevnom svijetu i današnjem, mehaniziranom i tehnološki razvijenom modernom dobu vidljiva je u neusporedivo važnijoj i opsežnijoj ulozi koju su u antici imale životinje svih vrsta. Jedva da je postojao neki aspekt ljudske djelatnosti, bilo da je riječ o proizvodnji, kretanju, ratovanju, pa čak i dokolici, u kojima životinje nisu trebale sudjelovati.
