U ovim zimskim danima se u davna doba sjedilo uz ognjište i u hladnim i mračnim noćima pripovjedalo priče, među kojima su uvijek važno mjesto imale i one o vukodlacima, vampirima i sličnim bićima. Ipak, ni današnje doba, koliko god se smatralo prosvjećenim nije potpuno imuno na takve priče, o čemu svjedoče ogromni broj internetskih stranica posvećenih ovoj temi širom svijeta, kao i financijski profit koji se ostvaruje prodajom knjiga, suvenira, odjevnih predmeta i svakojake druge zamislive i nezamislive «opreme» pa do brojnih turističkih aranžmana koji prodaju priču o bićima noći i jeze..
Nema kraja ni kutka na kugli zemaljskoj koji nema barem neku ovakvu pripovijest. Općenito se smatra da je jedna od prvih zabilježenih na hrvatskim prostorima zapisana 1689. godine u radu inače poznatog pisca i znanstvenika Johana Weikarda Valvasora o «Slavi vojvodine Kranjske». On tu opisuje zbivanja u istarskom selu Kringe u kojemu je šesnaest godina jedan pokojnik navodno noću obilazio selom, kucao na vrata i maltretirao svoju udovicu. Na kraju su se mještani odlučili na akciju i oboružani glogovim kolcem i raspelima otvorili vampirov grob i zaprepastili se vidjevši potpuno uščuvano tijelo.
Kolcem po vampiru
Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.
Od Valavasorovog opisa je međutim dosta stariji dokument iz zadarskoga kraja, točnije s otoka Pašmana s početka 15. stoljeća. U predjelu zvanom Otus bili su tada kula i posjedi vlasništvo nekog Venturina koji se bio doselio iz Cesene. Sačuvan je ugovor koji je Venturin sklopio sa zadarskim majstorima Franulom i Martinom koji su na kuli izvršili određene građevinske zahvate. No, kula je 1404. stradala u požaru koji je, čini se, bio podmetnut. Svi stanovnici Otusa tvrdili su da je to učinila neka pokojnica Priba koja se pojavljivala kao vukodlak. Venturinovi sinovi su tad slučaj prijavili vlastima u Zadru te su gradski rektori izišli na lice mjesta i u grob te žene zabili glogov kolac o čemu je isto sačuvana dokumentacija kao uobičajenoj djelatnosti gradskih vlasti.
Priča o vukodlacima ima i iz nama bližih dana. O tome je dosta pisao Vladimir Ardalić iz Đevrsaka koji je živio na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a objavljivao je u tadašnjem «Narodnom lsitu». Sudeći prema njegovim zapisima, bilo je tada kako u Bukovici, tako i u Kotarima i na otocima, od Zadra i Paga do Šibenika vjerovanje u vukodlake veoma rašireno:
Vjerovanje u vukodlake...
«Kao što ima vila i vještica, tako ima i vukodlaka; njima kažu i: lode, vade, učovjesti, utvare, prikaze, gadaline, plašila i strašila. Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne, pa dok ne počnu pijevci pjevati i zdrava marija zvoniti; onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onijem kućama, gdje se mrtvijem ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnijem trnom boli kroz bakovu kožu sve one, na koje su sumnjali da se dižu i svijet plaše», navodi Ardalić koji je prikupio i niz priča koje su se pripovijedale još u njegovo doba.
Vjerovalo se da se utvare pojavljuju kao magarci, bijeli i debeli konji, crni volovi, ali mogu doći i kao pas, mačka ili zeleni jarac. Spominje se priča da je neki čovjek tada išao pješice od benkovačkog kraja u Zadar, noću. Najprije mu se na ramenu stvorila svijeća od voska koja je gorjela, no on je isto nikako nije mogao osjetiti ili uhvatiti rukom. Potom da je nastalo veliko komešanje u mraku ali da se ništa nije vidjelo osim jarca s «rozima od lakta», a čulo se udaranje bubnjeva i trubljenje u trublje. Čovjek se sav isprepadao, no spasi ga što je na cesti ugledao još putnika prema Zadru pa im se pridružio i ispripovjedio im što mu se dogodilo. Putnici su isto bili uvjereni da je riječ o vukodlacima no kad su došli u Zadar da su se tad obratili nekom «starijem i učenom gospodinu» koji im je kazao da je svijeća na ramenu duša koja je osuđena na lutanje puno godina, a glede truba i bubnejva, da je to poznato mjesto na kojem je davno izginula neka vojska. Jarac to je njihov general koji ih je izdao, a to mjesto mnogi znaju jer se tamo noću čuje kao da se neka vojska okuplja i vježba.
Utvare na putu
Tada su još mnogi ljudi, posebice seljaci, noću putovali, to jest najčešće hodali, prema gradovima, Zadru ili Šibeniku, jer bi se u grad moralo doći ujutro da se stignu posvršavati poslovi. Često su takve noćne hodnje bile ispunjene jezovitim događajima. Događalo se to na putovima iz Drniša prema Šibeniku gdje su noću primjećene žene koje trče preko kamenjara «kao vižlad». Neki je, opet, seljak iz Đevrsaka, zajedno s kompanjonom koji je bio s otoka, gonio noću stoku prema moru gdje su je kanili prodati te ih je putom spopao vukodlak, koji je izgledao kao veliki čovjek ogrnut mrtvačkim pokrovom, a golih udova. Bukovčanin je bio naoružan pa je ispalio u prikazu hitac nakon čega je nestala, a na tom mjestu su našli lokvu guste crne krvi kakvu se vjerovalo da je imaju vukodlaci.
I sam Aradlić opisuje događaj koji se njemu samome zbio 1887. godine u okolici Benkovca. Išao je bio iz Benkovca u Skradin i prolazio pokraj kožlovačkog groblja, a zatim blzu katoličke crkvice Sv. Martina za koju kaže da je poznata od «turske međe pa do mora» da se tu ne samo po noći nego i čak po danu viđaju vukodlaci i da se svi straše tuda uopće prolaziti.
-To meni na pameti; jesensko je doba, ura je kasna, mjesec u oblaku, a kiša samo malo rominja. Kad u groblju kožlovačkom najednoć opazim crna psa kao osrednje magare, a orlina kao najviši tukac zaleće se oko psa pa ga kljunom pogdjekad čvaka u glavu; poskikiva pas promuklijem glasom, a oči mu svijetle kao dva luča. Krstim se i odoh naprijed pa ću domalo na Martina. Kad sam se isporedio Sv. Martinu, šušak mi je za uhom po glasu od naroda, a ne što se ja bojim čega. Zvjernjam oko sebe, ne bi li što spazio, kad pokraj ceste parip pase bijel kao snijeg, a debeo i ravan kao jaje. Stao sam pa ga gledam, te spazih pokraj ceste neku šprulju jablanovu dobru, uzeh je te s njome toga paripa opali uzdugulj od repa do glave i prebih je oda nj, a on se zaprndeca niz polje i pro vinograda kao i arija, da mu od zora sve vatra iz kopita kreše, tako svjedoči Ardalić, a kasnije se u Benkovcu dodatno raspitao te su mu ljudi rekli da je ono u kožlovačkom groblju bio neki N.N. koji se povukodlačio nakon što je umro, a da je za života se bavio «lupeštinom» i da je poznato da i živ pretvarao u crno pseto kojega je pratio orao.
Paški majić
Za prikazu kod Sv. Martina su mu rekli da je to bio orko, još jedan vid noćnog stvora koji navodno nastaje od ustajalog gnojišta. Da za njega znaju i «gospoda u gradovima koji ga zovu po talijanski njorko».
Na Pagu je, pak, zabilježena predaja o maljku, ili majiću, odnosno sablasti nekrštenog preminulog djeteta. Opisivali su ga kao malo dijete u crvenim gaćicama i kapi te ostrugama na nogama. Noću voli uzjašiti na malde puliće, no to pule na koje on uzjaši obično uskoro ugine. Na Pagu su stoga na puliće stavljali posebne zapise od svećenika, a u Bukovici bi ždrijebcima oko vrata objesili iskićenu žlicu.
