“Nasmijane suze” - tako je autorica, nastavnica, žena i majka, Draga Vranješ Vargović, naslovila svoju zbirku poezije predstavljenu u Ogranku Matice hrvatske u Zadru. Ova osebujna umjetnica radila je kao nastavnica hrvatskog jezika u Virovitici, a paralelno je surađivala s brojnim dječjim i školskim časopisima poput “Modre laste”. Objavljivala je književne radove, pjesme i prozu, nastupala uz poznate književnike te skupljala osvrte uglednih jezikoslovaca. U njoj posebno dragom Zadru, predstavila se pjesmama koje su istodobno intimne i univerzalne, duboko proživljene, a opet široko prepoznatljive. Svojom lirikom oslikala je borbe i tišine svake žene, majke, kćeri, supruge i radnice, stapajući osobno s općim, nježno, ali snažno. Posebna je vrijednost njezine poezije u nenametljivoj snazi - bez patetike, ali s dubokom emocionalnošću. To su pjesme koje ne traže pažnju, koje ne viču, ali se pamte.
Moje suze su uvijek nasmijane
- Zbirka pjesama zove se Nasmijane suze, jer moje su suze uvijek nasmijane. Izabrane pjesme nastajale su od gimnazijskih dana do danas. Uvrstila sam i pjesme prevedene na talijanski, pa je zbog tog i dvojezična. Prva zbirka pjesama “Megle” pisana je na kajkavskom narječju jer, ma gdje živjela, uvijek sam ostala vezana uz zavičaj i voljenu Podravinu. Vjerujem u ljude i ljubav i ja bih samo ljubavlju mijenjala svijet. Od sedamdesetih godina član sam Matice hrvatske koja je bila izdavač dvaju izdanja proze za djecu. Radila sam u školi, predavala hrvatski jezik, ali i na županijskom radiju i televiziji u Virovitici kao i u Društvu naša djeca. Dobitnica sam nagrade “Drago Britvić” jer pišem stihove za uglazbljivanje. Uvrštena sam i u Hrvatsku književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, te zastupljena u školskim udžbenicima u domovini i Austriji, a vječna inspiracija su mi ljudi, priroda, djeca, rodni kraj i more, predstavila se autorica koja je progovorila o važnosti, ali i zapostavljenosti poezije u kulturnom prostoru.
- Smatram da je poezija najmoćnija forma stoga je možda namjerno zapostavljana, ali ona je forma koja s najmanje riječi otkriva istine srca, a posebno ako je uglazbljena. Kao društvo trebamo kvalitetne čitanke u školama. Žalosti me što većina ne poznaje naše pjesnike, a prijašnje generacije znale su ih napamet. Učenike već od osnovne škole treba poticati na njegovanje svoje baštine, a to se postiže sudjelovanjem na dječjim pjesničkim susretima. Književno stvaralaštvo je jedini istinski čuvar nacionalnog identiteta, istakla je.
“Kaj” kao uporište stvaralaštva
Ova autorica kroz svoj rad njeguje vezu sa rodnim krajem i voljenim kajkavskim narječjem, pa su mnoge njezine pjesme pisane upravo na tom dijalektu.
- Izvorište i utočište mog stvaralaštva je kajkavski jezik i dragi naš “kaj”, moj zavičaj, radost susreta s njim, rodni Novigrad Podravski i Koprivnica moje mladosti, u srcu nosim ravnicu ali i plavetnilo mora, dane najranijeg djetinjstva na zadarskim ulicama. Bez obzira gdje živimo istinski možemo osjećati samo na materinjem jeziku.
Nažalost, poezija se danas nalazi na marginama kulturnog interesa, ali usprkos tome njezin glas još uvijek odjekuje. Pjesnikinja Draga Vranješ Vargić ističe kako se poezija sve češće gura na margine društvene pažnje, no ne nestaje - već se seli u intimnije, često zanemarene sfere. Iskoristila je priliku da mlade autore potakne u njuhovu stvaralaštvu, kako bi ova izražajna forma ponovno zaživjela.
Dati djelima da žive
- Tko god stvara mora djelima dati da žive, a ne ih držati u ladici. Današnji mediji i tehnologija pružaju beskrajne mogućnosti. Treba se odvažiti. Već u osnovnoj školi objavljivala sam u mnogim časopisima, sudjelovala na natječajima koji su tada bili anonimni i svaki uspjeh bio je novi poticaj za stvaranje.Trud i upornost uvijek se isplate, stoga, nikada ne treba odustati jer snovi postaju stvarnost, kazala je Vargić.
U razdoblju u kojem su riječi često potrošna roba, poezija ostaje tiha, ali postojana snaga - oblik izraza koji ne traži prostor, ali ga zaslužuje. Unatoč sve manjoj prisutnosti u kulturi i obrazovnim programima ona nije nestala. Postoji, kako ističe Draga Vranješ Vargović, u ladicama mladih autora, u školskim bilježnicama, na marginama časopisa, na književnim večerima koje još uvijek okupljaju one koji vjeruju u snagu riječi. Iskustvo i stvaralaštvo Drage Vranješ Vargović podsjetnik su da poeziju ne treba samo čitati nego živjeti, dijeliti i poticati. Da bi opstala, poezija treba prostor, ali još više ljude koji će je prepoznati, sačuvati i njegovati. Jer dok god postoji netko tko piše stihove i netko tko ih čita poezija je živa.
