Jadranka Čikić, dipl. učiteljica razredne nastave u zvanju savjetnice tridesetogodišnji staž u učionici ostvarila je radeći u brojnim školama na zamjenama, između ostalih i u Područnoj školi Kukljica, u ratnim godinama, dok se nije zaposlila na neodređeno vrijeme u OŠ Šime Budinića u Zadru, gdje radi i danas. U učionicu ulazi s radošću i zadovoljstvom koje joj pružaju vesela i nasmijana dječja lica.
Kreativnost i radoznalost
- Vjerujem da je to zbog toga što je zvanje učiteljice u meni oduvijek postojalo. Kao mala djevojčica rado sam se s prijateljicama igrala škole. I da, ja sam uvijek bila učiteljica. Sjećam se kako ostala djeca u igri i nisu baš imala želju biti učiteljica. U četvrtom razredu osnovne škole moja je učiteljica, koje se još uvijek dobro sjećam, zadala pisanu zadaću s temom “Što želim biti kad odrastem?”. Naravno, ja sam pisala o zanimanju učiteljice. Kad sam pročitala naglas svoj sastavak, samo je uzdahnula: Jooj, nemoj. Kako je to izrekla sa smješkom, nisam je ozbiljno shvatila i želja je u meni ostala. Mogu slobodno reći da nisam nikad razmišljala o razlozima takve njene reakcije, a i drago mi je što nisam. Sada, kad sam i sama u dobi i po godinama života i godinama staža u školi, znam na što je mislila. Mislila je na cjelovitu prirodu zvanja učitelja, koja je promatraču sa strane nevidljiva, a koju svaki učitelj procesuira sam i nosi je u sebi. Kada neki moji učenici napišu ili ispričaju kako žele biti učiteljica ili učitelj, nikad im ne kažem: Joooj, nemoj! Nasmiješim se jer osjećam u tome i svoj uspjeh. Zaista volim rad s djecom. Ne samo dio poučavanja nastavnih sadržaja, već dinamiku tog rada. U učionici nijedan dan nije isti. Mogu reći da niti jedan trenutak među tim malim ljudima nije monoton, jednoličan. Uvijek si prisutan cijelim svojim bićem i svaki trenutak od tebe traži aktivnost, budi emocije, kreativnost, maštovitost, radoznalost i istraživačke porive. Upravo to i jest moja osobnost. Neprekidnim pojavljivanjem novih situacija, novih generacija, novih interesa i sposobnosti tih generacija pojavljuje se i potreba učiniti svoj rad uvijek iznova zanimljivijim te kreativnost i maštovitost u tebi samo raste i raste. Sve to onda odredi i tvoj osobni život i pogled na svijet, kaže Jadranka.
Djetinjstvo u Kukljici
Ova uvijek raspoložena i vedra učiteljica rođena je u Zadru, a svoje djetinjstvo provodila je na dva različita geografska prostora: u Daruvaru, kod bake i djeda s očeve strane i u Kukljici kod “babe i dida” s majčine strane. U obje sredine osjećala se sretno i voljeno, a svaka je sredina u njoj usadila mnoga znanja i iskustva. Često je osjećala, priča, kao da je i na određeni način zbog toga bila privilegirana. Među vršnjacima u Slavoniji isticala se iskustvima s mora, a među vršnjacima u Dalmaciji znanjima i iskustvima s “kopna”. Uvijek je bila izuzetno senzibilna na prirodu, živi svijet u njoj i stalni boravak na otvorenom. Polaskom u srednju školu za stalno je živjela u Zadru, a otok joj je postao mjesto gdje se mogla približiti prirodi i na koji je odlazila i dan-danas odlazi u svakom slobodnom trenutku. Životne okolnosti odvele su je i na još jedan otok, Ravu.
- Prve godine na Ravi jako su me podsjećale na godine djetinjstva u Kukljici. Malo mjesto, gotovo bez automobila, malo gužve ljeti, poslovi u intradi oko maslina, odlasci na more u ribolov koji sam od najmlađih dana zavoljela na rivi pred kućom u Kukljici. Osjećala sam veselje kad bi se na tunju uhvatio glavoč, a tek špar…Cipal je bio Jackpot. Did je uvijek sjedio pred kućom, bar sam tako onda mislila, i bio na raspolaganju skinuti ribu s udice, ako bi zapelo. Baba je imala spreman škartoc s brašnom i prsuru ulja za pofrigati ulov. Ne sjećam se da sam ikad kasnije pojela glavoča, ali slatkoću njegovog mesa još uvijek pamtim.
Danas sam unaprijedila tehnike ribolova pa se dogodi da ulovim i podlanicu (oradu), kokota ili škrpinu. Gušt iz djetinjstva nikad nije nestao, a more i život uz njega mi je danas jedina prihvatljiva opcija. Uz ribolov, more je zaslužno i za još jednu stvaralačku dimenziju – slikanje. Kad me pitaju od kad slikam, ne znam točan odgovor. Nekako odkad znam za sebe u ruci mi je bila olovka, bojica, flomaster ili neki komad cigle, crijepa s kojim se moglo “šarati” po asfaltu, betonu, priča Jadranka.
Slikarski put
Ova svestrana učiteljica i slikarica ipak je značajnije korake napravila nakon završetka Ljetne likovne akademije u Istri, 2002. godine. Na završnoj izložbi u Gračišću prodala je i prvu svoju sliku. Nakon stečenih bazičnih znanja o različitim slikarskim tehnikama izabrala je tehniku slikanja slikarskom špatulom, akrilnim bojama na platnu.
- Špatula je bila sredstvo koje je u meni na prvu probudilo one treptaje u stomaku dok osjećaš gustoću boje koja se razmazuje po platnu i poprima onaj ton i teksturu koju si upravo vidio u mislima. I do danas mi je to najdraži slikarski alat iako se povremeno izrazim i suhim pastelom, akvarelom, raznim kombiniranim tehnikama, ali i crtaćim. No, one su više za neke komercijalne potrebe, potrebe rada u razredu i slično. 2003. godine surađivala sam s udrugom Fars iz Zagreba u organizaciji Ljetne likovne kolonije u Zelenoj Punti. Mogu reći da od tad kreće moj slikarski put zapravo, počinje vrijeme kad slobodnije i odvažnije izražavam svoje emocije bojom na platnu. Motivi početnog razdoblja isključivo su primorski krajolici, uvale, kamenite obale, maslinici te vedute primorskih gradova i arhitektura otočkih malih mjesta. Detalji iz kukljiških dvora, skaline, volti, bunari najbrojniji su bili motivi tog razdoblja, otkriva Jadranka.
Njezine prve izložbe, samostalne i skupne bile su postavljene u javnim prostorima u Zadru, u Kukljici, Preku i na Ravi. Posebno joj je bila draga samostalna izložba “Neprolazna si mi ti, moja zrako svitlosti” u Kukljici 2014. godine koju je održala u sklopu programa svečanog obilježavanja 500-te godišnjice Gospe od Sniga, Jedna slika s te izložbe bila je i poklon mještana nadbiskupu nakon služenja svečane mise u povodu tog blagdana. Kako je izražavanje bojom na platnu postala konstanta u njezinom kreativnom izrazu, tako su i slike polako postajale nešto više od prenošenja lijepog pogleda na stvarnost koju je gledala pred sobom. U motivima je sve više izražavala unutarnje emocije. Potreba za produženjem trenutka koji je izazvao izuzetno jaku emociju pa i zaustavljanje istog da ne nestane, ispunila se promjenom motiva i slikarskog rukopisa čija se posebnost ogleda u prisutnosti impresionističkog i postimpresionističkog izričaja uz pojavu nadrealističkih elemenata.
Planinarenje i fotografija
Jedna od likovnih kritika glasila je “autorica je izgradila način likovnog izraza u kojem prenosi svoje doživljaje i osjećaje neke priče koju će promatrač definirati i završiti u svom promišljanju i doživljaju na svoj i osoban način, bio on imaginaran ili realan, kao što je to učinila i sama autorica.”
Do sada je postavila ukupno osam samostalnih i šest skupnih izložbi. Nekoliko je slika prodala u humanitarne svrhe za pomoć stradalim obiteljima u potresu na Baniji. Zadnje dvije godine, zbog pandemije, nastalo je privremeno zatišje za nove izložbe, ali ova učiteljica i slikarica vjeruje u ovo “privremeno” i da će se slijed opet nastaviti, slika i dalje. Dobrovoljni je darivalac krvi sa 15 davanja krvi do sada, a uz slikanje amaterski se bavi i fotografijom. Taj medij je više prenijela u rad s djecom pa je voditeljica fotesekcije u svojoj školi.
- Učenici vrlo dobro prihvaćaju tu aktivnost i zaista moram istaknuti jednu od brojnih izložbi učeničkih fotografija koja je upriličena u Kneževoj palači u Zadru povodom Dana grada Zadra 2019. godine. To je bio jedan cjelovit događaj na razini grada u kojem su svoju ulogu imali osim učenika i njihovi roditelji, brojni kolege iz škole, ravnateljica J. Galić, i glazbeni gosti svečanog otvorenja, klapa Maraška iz Zadra. Fotografija mi je često bila i pomoćnik u slikarstvu. Ponekad se dogodi trenutak koji probudi emociju, postane inspiracija za sliku na platnu i jednostavno ga je tad zabilježiti fotoaparatom kako bi ga kasnije prenijela na platno. Sudjelovala sam i u nekoliko skupnih izlaganja, u foto natječaju foto kluba Kornat koji vodi Ante Jaša na kojem sam i osvojila treću nagradu svojom crno-bijelom fotografijom- priča nam.
I dodaje odmah:
-A kada muze zašute, kako se u umjetnosti kaže, inspiracija zaspi i skuplja snagu za izroniti još jače, moj duh ipak ne može mirovati. Ako nemam novi cvijet za presaditi na balkonu ili nisam u blizini vrta u kojem ću “prstima po zemljici”, odlazim ipak van, u prirodu. Ruksak na leđa, štapove u ruke, gojzerice na noge i idemo na neki vrh. Zadnje četiri godine bavim se planinarenjem. Za mene je to prvenstveno relaksirajuća aktivnost iako je fizički napornija od svih mojih do sad spomenutih. Nakon ispenjanih prvih vrhova postaje svojevrsna ovisnost. Tako ako prođe više od dva mjeseca da nisam negdje iznad 800 metara nadmorske visine, “tabani počinju češati” i sigurno u planinarski dnevnik stiže novi žig. Do sada sam stekla priznanje brončanu značku Hrvatskog planinarskog saveza. Ispenjala sam 37 vrhova u RH, a najviša nadmorska visina na koju sam se popela jest 1831 metara, vrh Dinare, najviši vrh Republike Hrvatske, otkriva nam Jadranka.
