Tomislav Marijan Bilosnić u prvom redu književnik, pjesnik, feljtonist, putopisac i kritičar, no kao umjetnik jednako uspješno bavi se slikarstvom i umjetničkom fotografijom, a dobar dio životnog vijeka proveo je radeći kao kolega novinar, reporter i urednik u više novina, revija i časopisa.
Upravo slavi 75 godina života i 55 godina umjetnčkog rada, a kao o javnoj osobi naizgled nam je sve o njemu znano. No, kako i sam kaže “više je nepoznatog nego poznatog”, dodajući na početku našeg razgovora – kome je poznato da sam ja ove godine objavio 11 (jedanaest) knjiga, a da su mi objavili i tri knjige prijevoda, ili tko zna da je meni do sad objavljeno 30 knjiga prijevoda, do svahilija?! Ni ja nisam znato dok nisam išao izložbu raditi uz ove jubileje?! Malo tko zna da su ove godine izišle i dvije knjige o meni, jedna u Austriji a druga u Rumunjskoj,..Ili da mi je i papa Franjo pisao?...
S haikuom si došao u Japan?
-Ja sam s haiku poezijom u sedam svjetskih antologija. Moja knjiga haikua je u hramu Bašo, kojeg zovu muzej Bašo (Muzej posvećen Matsuo Bašo-u umjetniku haiku poezije iz vremena Edo dinastije), a japanska televizija svojevremeno je o meni snimila ne baš kratki film od 73 minute. Istaknuti proizvođač riže je zbog mene došao u Zadar i tražio me u hotelu Kolovare pa smo i proveli zajedno niz dana na ovim našim prostorima.
Od radova po polju do ilegalčenja kod Miljenka Mandže i Roka Dobre
Bacili smo se ipak na manje znane detalje iz djetinjstva jer na Zemuniku kao mjestu rođenja inzistira i u recentrno vrijeme tamo i živi.
- Od završetka četvrtog razreda osnovne škole u Zemuniku Donjem, svake sam školske praznike radio, već prema prilikama i mogućnostima. Ljeti sam u zadružnom voćnjaku brao maraške, brao sam kupine i skupljao puževe koje je zadruga otkupljivala, radio na istovaru vreća s cementom u tadašnjoj luci u Sukošanu, na gatu, poviše ostataka Palaca, nadbiskupskog ljetnikovca, čiji se temelji danas vide na sukošanskoj plaži.
Tako da sam od petog razreda osnovne škole, pa dalje, sam od svoje zarade kupovao knjige, kako školske, tako i sve ono drugo što me zanimalo. Drugo polugodište osmog razreda osnovne škole proveo sam u Zadru, a školu polazio u Zemuniku. Živio sam (kao ilegalac, to mi je tek sad jasno) s Rokom Dobrom i Miljenkom Mandžom, koji su tad bili moji nastavnici u Zemuniku. Tu sam vidio i svoj prvi tv program. Nije bilo signala za program TV Zagreba, već bi se snježno hvatale neke talijanske i španjolske stanice. Kao da je bilo jučer, sjećam se kako nisam na ekranu ničesa vidio osim snježenja, ali je netko vikao, eno diže se, diže se, uvjeravajući sve prisutne kako vidi avion.
Tada sam a Mandžom i Rokom Dobrom radio na izradi crteža /grafika na šapirografu u upravnoj zgradi GP Jadran u Velebitskoj ulici. Moj je zadatak bio da po špranci originalnog crteža na posebnim matricama bockam iglom, točkicu do točkice, kako bi konačni otisak bio što bliži originalu.
Kako sam postao “Predsjednik Ujedinjenih naroda” za Tibora Sekelja
-Na kraju osmogodišnjeg školovanja postao sam “Predsjednik Ujedinjenih naroda”, igre koju je osmislio i vodio poznati istraživač, novinar i književnik Tibor Sekelj, poznat kao “građanin svijeta”. Bila je to neka vrsta udruga, družine mladih, okupljenih oko projekta Ujedinjenih naroda, tako da je svatko predstavljao neku zemlju, s time što je morao sve znati o toj zemlji, glavni grad, zastavu, novac, broj stanovnika, koji se jezik govori, itd. Udrugu sam osnovao i vodio u Zemuniku, a sredstva za nju smo priskrbljivali tako što smo mi djeca kao “članovi Ujedinjenih naroda” išli kopati seoske vinograde, vrtove, i obavljati druge poljske poslove, što bi nam tko ponudio i bio voljan platiti.
Kao kombajnist zarađivao za častiti cijeli “Central”
Tijekom polaženja Tehničke škole u Zadru radio sam razne poslove, kao konobar, građevinski radnik i kombajnist. Kao konobar radio sam u Zemuniku s rođakom Marinkom Draževićem. Dobro smo se slagali, uvijek je jedan bio ispred šanka, a ponekad i oboje. Bila je to 1968. godina, kada su sovjetska (ruska) vojska ušla u tadašnju Čehoslovačku. Tada sam u “Omladinskom tjedniku” u Zagrebu objavio pjesmu “Čehoslovačka kao Rusija”.
Kombajnista sam također bio u Zemuniku, ali sam odlazio na žetvu i u Liku, mahom u Perušić, jer su PZ Zemunik I PZ Perušić sklopile sporazum o međusobnoj pomoči. Kako bi žito i pšenica najprije dozreli u Ravnim kotarima, to se želo u Zemuniku, Smokoviću, Poličniku, Visočanima, Suhovarima i drugim mjestima, a potom bi se odlazilo u Liku. U Liku se tada išlo na kombajnu preko Velebita, cestom na Tulove grede. Bilo je to putovanje ponekad i od dva puna dana. Toliko sam zaradio jedno ljeto radeći na kombajnu, da sam na jesen došao u Central kavanu u Zadar s punom aktovkom banknota od sto dinara, otvorio je i pružio konobaru, časteći sve koji su se tog dana našli u kavani, a među njima je bio i velik broj ondašnjih novinara, sjećam se onda starog Jerolima Čogelje i mladog Jandre Širinića, koji će mi kasnije postati uzorima.
Kao pomoćni građevinski radnik zaradio za prva odijela
Kao građevinski radnik radio sam na podizanju zgrada u gradskom bloku Voštarnica, između ulica Stjepana Radića i Ulice bana Josipa Jelačića. Bilo je to doba kad se po prvi put u građevinarstvu pojavile gips ploče, koje su se počele proizvoditi u Puli. Kao pomoćnom radniku mene je dopalo vući te ploče, što je bilo daleko teže nego nositi kante pune cementa ili gurati karijole s cementom. Kao pomoćni građevinski radnik zaradio sam i za svoja prva odijela, karirano u kojemu sam putovao na maturalnu ekskurziju, i crno za maturalni ples. Bio sam privremeno zaposlen i kao pratitelj vozača kamiona, tako sam bio pomoćnik Karlu Burčulu koji je vozio na relaciji Zadar – Ljubljana – Kopar – Zadar. Tada sam u koparskoj luci prvi put došao do banana. Kada sam se nasitio banana, ja sam noć za ukrcaj iskoristio za odlazak u disko, što je Karla naljutilo, pa mi je vratio pitanjem jesam li slučajno pojeo više od sedam banana. Kada sam mu to potvrdio, ozbiljno mi je kazao da sam u velikim problemima, jer se od tolikog broja banana sigurno umire. Umirao sam do Zadra, čekajući što će biti, da bi mi tek na rastanku bila jasna njegova neslana šala.
Sportski život
U srednjoškolskim danima bio sam obećavajući atletičar, prvak u trčanju na srednjoškolskom krosu. Među prvima sam bio u skoku u dalj, troskoku i skoku u vis. Pavao (Pajo) Vukčević, moj profesor, tadašnji promicatelj atletike u Zadru, u više me navrata pozivao na treninge i uključivanje u tadanje atletsko društvo, ali nisam pristao, nije me to vuklo, iako sam svakodnevno istrčavao stazu Zadar – Zemunik – Zadar, jasno, trčeći cestom preko Babin Duba. Zbog mojih atletskih uspjeha, prof. Vučković mi je oprostio što ni jednom na satu gimnastike nisam uspio preskočiti konja s hvataljkama.
Od Winnetoua s Pierrom Briseom do - Pariza
U doba snimanje filma “Winnetou” prijavio sam se kao statist i upoznao francuskog glumca Pierre Bricea. Kako je scenografija za taj film bila smještena u dvorištu Tehničke škole u Zadru, a tu su se okupljali i glumci pred odlazak na snimanje, moj kontakt s Pierre Briceom se nastavio. Možete misliti što je onda to značilo za mene, priča nečuvena. Brice mi je rekao kako imam talenta i kako bi mogao biti dobar glumac, sugerirajući mi da nastavim školu u Parizu, u koju bi me on mogao i upisati. To je bilo dovoljno lakomislenom seljačkom djetetu.
Ja sam napustio školu, i najprije otišao u Rijeku, na Grobnik, gdje sam nastupao kao statist u jednom filmu kojega je Jadran film snimao u nekoj koprodukciji. Kada sam zaradio nešto novca krenuo sam u Pariz. Neko sam se vrijeme tamo i zadržao, ali u društvu problematičnih osoba. Kako sam u svijet otišao bez privole i znanja roditeljima, kojima sam napisao oproštajno pismo s obećanjem da ništa lošega, njima na sramotu, u životu neću učiniti, meni je bilo krenuti dalje. Kući nisam mislio, a drugo nisam imao gdje.
Od Pariza do Lovačkog vjesnika i Ordena lovstva
Iz Pariza sam krenuo ravno u Mačvu, u selo Bogatić i nastanio se kod roditelja M. Osećanskog, kojega sam znao iz Zadra, i s čijim sam se prijateljima družio u Parizu. Stari Osećanski bavio se izradom kožuna od životinjske kože, pa sam se ja tako zaposlio na prodaji njegovih kožuna u Šidu, u Vojvodini, gdje je stari imao štand. Okušao sam se u doslovno svim novinarskim i književnim žanrovima, ali mislim da je malo kome poznato kako sam tijekom srednjoškolskog školovanja pisao za “Lovački vjesnik”, tako da sam odlikovan i Ordenom lovstva. Otac mi je bio strastveni lovac, tako da sam u lov odlazio vrlo često, ali uvijek bez puške.
”Pomoćnik zapisničara” u Zadranki
U zrelijim godinama, od časa kada sam upisao Filozofski fakultet, pa do današnjih dana, mnogo je toga što je nepoznato, ali manje poznato u mome životu. Nisam od onih koji bilo što imaju kriti, niti ima ičega čeg bih se stidio, pa ću jednom i to kazati. Za sada bih samo spomenuo svoja radna mjesta kao “pomoćnik zapisničara”, vjerojatno jedinstveno radno mjesto, kao i knjigovođe na obračunu plaća, u bivšem trgovačkom poduzeću “Zadranka”, gdje sam na kraju završio na mjestu direktora “Maloprodaje”. Danas je in govoriti o ekologiji, ali vjerujem da je manjem broju znano kako sam se među prvima u bivšoj Jugoslaviji bavio ekologijom, pa i napisao prvu knjigu o ekologiji “Okrugla kanta za smeće”.
No, jesi li prebrojako koliko si napisao knjiga? I vjerojatno te “Tigar” najviše “proširio” svijetom?
- Ne napisanih, već objavljenih je mislim 170 knjiga. Tigar je objavljen na 14 jezika. U Španjolskoj me zovu El Tigre. Jedanaest čuvenih živućih španjolskih pjesika dopšlo je čitati moje pjesme u Španjolskoj, a ja im kažem da sam ja zamolio tri najbliža prijatelja ovdje da to učine poslali bi me kvragu, što bi oni čitali moje pjesme, nek ih čitam sam.
