Slikovit i lijep dio grada, na našu sreću pošteđen razaranja u bombardiranjima Drugog svjetskog rata, većinom je očuvao svoj izgled s prelaska iz 19. u 20. stoljeće. Zato se i danas možemo diviti Kneževoj i Providurovoj palači, crkvi Sv. Šime i njenoj bogatoj povijesti.
Kako je tijelo sv. Šimuna stiglo u Zadar?
Crkva je izgrađena kao ranokršćanska crkva sv. Stjepana Prvomučenika u V. stoljeću, a promijenila je ime 1632. godine otkad se u njoj čuvaju moći najpopularnijeg zadarskog sveca i zaštitnika Sv. Šime, čije je tijelo položeno u pozlaćenu srebrnu škrinju koju je izradio Zlatar Franjo iz Milana 1380. g., po narudžbi Hrvatsko-Ugarske kraljice Elizabete Kotromanić Anžuvinske. O tome kako je tijelo sveca u 13. stoljeću (1273. god.) dospjelo u Zadar, postoje dvije predaje. Jedna govori da je tijelo sveca iz Carigrada u Veneciju prevozio neki križar, plemić, a druga da se radilo o mletačkom trgovcu. U oba predanja kaže se da je brod zahvatila oluja, pa se brod morao skloniti u Zadar. Putnik je odsjeo izvan gradskih zidina, u samostanu sv. Ivana (na Polačišću), a redovnicima je za tijelo sv. Šimuna rekao da je to njegov nenadano preminuli brat, i privremeno ga zakapa u samostanski vrt. Već iste noći tajanstveni putnik umire, a svećenici pregledom njegovih dokumenata doznaju pravu istinu o zakopanom tijelu i požure otkopati ga. Istodobno, o cijelom događaju redovnici javljaju biskupu i gradskim vlastima, koji po otkopavanju, svi zajedno, u svečanoj procesiji unesu svečevo tijelo u grad.
Prvih 430 godina sv. Šimun nije bio u svojoj crkvi. Njegovo tijelo Zadrani polažu prvo u crkvu Sv. Marije Velike (Velike Gospe), koja se nalazila na sjeveroistočnoj strani gradskih Vrata sv. Roka (na Tržnici). 1570. godine, zbog širenja gradskih bedema i bastiona, morala je biti porušena i crkva sv. Marije Velike, a tijelo zadarskog sveca i zaštitnika se premješta u susjednu kapelu sv. Roka, gdje ostaje do 16. svibnja 1632., kada je prenijeto u crkvu koja otada nosi njegovo ime.
Svečanost prijenosa moći sv. Šimuna
Svečani prijenos moći svetog Šimuna pamti se po grandioznoj svetkovini u kojoj je sudjelovalo 200 svirača, 52 pjevača i više ljudi nego što je Zadar tada imao stanovnika (u srednjem vijeku Zadar je brojio 5 do 6 tisuća stanovnika). Na čelu svečane procesije koračale su brojne zadarske bratovštine u raznim slikovitim i živopisnim odorama. Odmah za njima brojni svećenici i redovnici iz Zadra i šire okolice. Svečevo tijelo u kristalnom sarkofagu nosili su biskupi iz Šibenika, Raba, Krka i Osora, u liturgijskom ruhu, s mitrama na glavama. Za njima hodao je zadarski nadbiskup. Nositi baldakin nad svečevim sarkofagom čast su imali visoki državni dužnosnici koje je predvodio mletački providur. Slijedilo je šaroliko mnoštvo časnika, plemića i pučana, pristiglih u Zadar od Krka i Cresa do Korčule. Svi su u rukama nosili zapaljene voštanice. Ova velebna procesija prošla je po cijelom gradu.
Alka u Zadru 250 godina prije sinjske
Zanimljivo je i to što mnogi naši sugrađani ni ne znaju da se u Zadru, baš u neposrednoj blizini crkve Svetog Šimuna, priređivala Alka, starija od sinjske. Viteško alkarsko natjecanje održavalo se u Zadru 250 godina prije onoga svima poznatog u Sinju. Samo alkarsko nadmetanje održavalo se ulicom (današnja ulica Elizabete Kotromanič) koja spaja Trg Sv.Šime, današnju Poljanu Šime Budinića, s Narodnim trgom. Staro ime joj je bilo Calle Carriera, što bi značilo u slobodnom prevodu Ulica od trkališta. Naziv ulice podsjećao je da se ondje 1458. godine trčala prva i ostale zadarske alke. Prema jednim informacijama, posljednji put je upriličena 10. svibnja 1818. godine, u čast cara Franje I, dok drugi drže kako se alka trčala sve do 1820. Ta viteška nadmetanja priređivala se najčešće 30. lipnja ili prve nedjelje srpnja.
Novo ruho Kneževe i Providurove palače
Južno od crkve Sv.Šimuna nalazi se rimski stup. Postavljen je 1729., a sastavljen je od stupova koji su se do tada sačuvali na Forumu. Trg Sv. Šime, sadašnju Poljanu Šime Budinića, krase dvije važne povijesne palače. Kneževa palača iz 13. st. (obnovljena 1865. i 2011. g.), zajedno sa susjednom Providurovom palačom izgrađenom 1607.g.(obnavljana 1871.g i u drugom desetljeću ovog stoljeća), čine monumentalni građevinski sklop. Kad je Zadar prestao biti glavnim gradom Dalmacije, obje palače ostaju bez visokih državnih institucija, a time bez jasne namjene i budućnosti. U palačama su se bez smisla i pravih ideja za korištenje raspoloživog prostora, smjenjivali raznorazni korisnici, stanari i podstanari, sve dok nisu poprilično oronule u svojoj zapuštenosti tijekom druge polovice prošlog stoljeća. Vrhunac zle sudbine Kneževa palača doživjela je 1991. godine, kad je pretrpjela teška ratna oštećenja. Naime, kako se i velika većina Zadrana živo sjeća, palača je bila posebno ‘draga’ meta tijekom topničkih napada jugoslavenske soldateske na naš grad. Iako su palače kroz povijest gubile na značenju kao sjedišta uprave gradom i regijom, svjedoci smo da su danas potpuno obnovljene i uređene te da su to mjesta stalnih izložbi, festivala, koncerata, predstava i raznih predavanja. Na radost Zadrana palače ponovo blistaju i privlače ih novim ruhom i sadržajima.
