Morejski rat poznat je u povijesti pod nazivom Sedmi tursko-mletački rat, a odvijao se između 1684. – 1699. godine, i bio je dio jednog većeg ratnog sukoba poznatog kao Veliki turski rat. Rat se vodio između Mletačke Republike, kojoj su se pridružili brojni europski saveznici i Otomanskog Carstva. Ratne operacije vodile su se od Dalmacije do Egejskog mora, ali glavne bitke vodile su se u Peloponezu, zvanom tada Morea, poluotoku u današnjoj južnoj Grčkoj...
Kad je 1669. završio Kandijski rat kojeg su Otomansko Carstvo i Mletačka Republika vodili oko vlasti nad Kretom, to nije donijelo neki dugotrajni mir. Mira nije bilo ni na sjevernim granicama Osmanskog carstva koja je prolazila Hrvatskom i Mađarskom. Skoro čitava Slavonija i velik dio današnje Mađarske bio je pod Turcima. Carstvo je ipak sve više osjećalo posljedice stagnacije koja je od kraja XVI stoljeća zavladala u njihovim do tad nezaustavljivim osvajanjima. Toga je bio svjestan i veliki vezir Kara Mustafa koji je pripremio veliku vojsku s kojojm je udario na sam Beč da bi stvoro novi odušak za otomansku imperiju. Na Beč je krenulo 250.000 vojnika, Turaka i svih drugih savezničkih im naroda, od odmetnutih Mađara do zbora krimskih Tatara, no pod Bečom su doživjeli poraz.
Pokretanje Svete lige...
Posljedica poraza bilo je ponovno pokretanje Svete lige i velikog rata protiv Turaka u srednjoj Europi. Tu je prigodu odlučila iskoristiti i Mletačka republika za ostvarivanje jednog ratnog plana koji je postojao još od Kandijskoga rata. Dužd Francesco Morosini bio je zapovjednik u tome ratu i tako se upoznao s vođama grčkih hajduka u Morei, današnjem Peloponezu, Maniotima. Sad kad su Turci bili zauzeti na sjeveru, činilo se da je kucnuo čas da im se zada udarac u Grčkoj.
I tako je Sredinom srpnja 1684. snažna mletačka flota isplovila iz Jadranskog mora i dojedrila do svojih utvrda na Jonskim otocima zajedno s vojskom i opskrbom za početak rata.
Prvi cilj bio je zauzeće otoka Lefkade, kojeg su Mlečani zauzeli nakon kraće opsade od 16 dana, 6. kolovoza 1684.
Mlečani su se tada uz pomoć Maniota otpočeli s akcijama u samom Peloponezu, odnosno Morei. Vojska se iskrcala nasuprot Lefkadi u Akarniji. Ubrzo je većina toga kraja bila pod mletačkom kontrolom, a krajem rujna uspjeli su zauzeti i posljednje turske utvrde u Prevezu i Vonitsi. Ovi početni uspjesi bili su važni za Mlečana ne samo iz psiholoških razloga, zbog pouzdanja, već i zato što su tako osigurali svoju komunikaciju s Mletcima, i spriječili mogućnost da Turci ugroze Jonske otoke i preko zapadne Grčke dopreme nove snage na Peloponez. Ovi uspjesi ohrabrili su i mjesne Grke da se otvorenije pridruže Mlečanima u borbi protiv Turaka.
Oslobođenje Sinja i Knina
Morejski rat vodio se i po hrvatskim krajevima u Dalmaciji, Hercegovini i Boki kotorskoj. Morejski rat u tim krajevima bio je po mnogo čemu nastavak Kandijskoga rata. Veći vojni uspjesi Mlečana u hrvatskim zemljama jesu osvajanje Sinja (30. rujna 1686.) i Knina (11. rujna 1688.) s okolicom. Time je zacrtana buduća granica sjeverne Dalmacije prema Bosni (planina Dinara). Do kraja Morejskoga rata Turci su protjerani iz svih važnijih gradova i utvrda u Dalmaciji, osim iz Imotskoga i okolice.
Od domaćih ljudi u ovome ratu se posebno istaknuo Stojan Mitrović, zvan i Stojan Janković, jer je bio sin čuvenog serdara i harambaše Janka Mitrovića. Obitelj Mitrović potječe iz okolice Žegara, najvjerojatnije iz mjesta Zelengrad gdje i danas ppostoji to prezime...
Zaštitnik ramskih Hrvata
Stojan Mitrović se bio istaknuo još u Kandijskom ratu u kojem je poduzeo više uspješnih prepada na teritorij koji su pod vlašću držali Osmanlije u zapadnoj Bosni i Hercegovini. Zabilježeno je da je bio zaštitnik hrvatskog življa na prostoru Rame. Također je, u dogovoru s mletačkim vlastima i s katoličkim biskupima iz Rame u Sinjsku krajinu dovodio Hrvate i fratre iz ramskog kraja.
Godine 1666. je pao u otomansko zarobljeništvo te je odveden u Carigrad, odakle je uspio pobjeći nakon 14 mjeseci. O ovoj pustolovini i podvigu su ispjevane i narodne pjesme, ali je nadahnulo i francuskog pjesnika Alphonsea de Lamartina, kao i ruskog Aleksandra S. Puškina, dok su Japanci prije petnaestak godina o ovome snimili animirani film.
Za svoje zasluge mu je Mletačka Republika dodijelila naslov kavalijera, zlatnu kolajnu sv. Marka, vrijednu 100 dukata i dolamu te veliko imanje u Islamu Grčkom koje i danas postoji kao Kula Stojana Jankovića i u vlasništvu je potomaka ove obitelji.
