Nestabilno tržište, inflacija, financijske špekulacije i bankroti privatnih i državnih proračuna nisu bili nepoznanica još u doba Rimskoga carstva. Kaligulin ambiciozni program javnih radova, koji je osim onoga što bismo danas nazvali “infrastrukturom” obuhvaćao i neke osobne careve hirove, bio je iscrpio državnu blagajnu velike države još u prvoj polovici prvoga stoljeća i vjerojatno najviše od svega doprinio njegovoj smrti u atentatu. Situacija se nakon tog vremena popravila da bi u borbama četiriju careva za vlast u razdoblju 68.-69. državna blagajna ponovno bila ispražnjena. Pobjednik u tim borbama, Vespazijan punio ju je, između ostalog i novouvedenim pristojbama na javne zahode iz čega vidimo da je ta usluga, poput mnogo čega što danas plaćamo, u Rimu do tada bila besplatna.
Rimske financijske nevolje mogu se pratiti na numizmatičkim ostatcima iz te epohe. Neki običaji preživjeli su i do dana današnjega, prije svega nazupčanost kovanog, tada jedinog, novca. Razlog zupčastog obruba srebrnjaka i zlatnika imao je dvojaku funkciju: trebao je pokazati da je novac sasvim načinjen od plemenitog metala, a ne samo presvučen pozlatom, a isto tako, spriječiti “poduzetne” građane da mu turpijanjem smanjuju težinu i razliku zadržavaju sebi, generirajući usput inflaciju.
Goti u Zadru
Povijest bilježi i druge mjere koje su se poduzimale s ciljem punjenja tadašnjih proračuna. Tijekom gotske vladavine po kojom su se i Zadar i Dalmacija nalazili u šestom stoljeću, vrijedila je zabrana pokopa pokojnika zajedno s predmetima od plemenitih metala, uglavnom nakitom. Ako bi se netko na zabranu oglušio, predmeti bi završili u državnom vlasništvu. Goti su dosta pozornosti posvetili i istraživanju rudarstva u Dalmaciji, prvenstveno eksploataciji željezne rudače, vjerni svojoj devizi da je “siromah s mačem” jači od nenaoružanog bogataša.
No još prije gotskoga razdoblja u povijesti, na istočnoj se obali Sredozemlja, prvenstveno u Egiptu počela razvijati znanost, tehnika ili vještina, koja će više od tisućljeća kasnije, postati iznimno popularna u Europi, a često će je se smatrati i pomoći za izlazak iz različitih gospodarskih kriza koje nisu mimoišle niti ekonomije razvijenog Srednjeg vijeka i Renesanse. Riječ je o alkemiji.
Pisane tragove alkemije nalazimo oko godine 200. prije Kr. kad je Bolus iz Mendesa napisao knjigu o pravljenju zlata, srebra, dragulja i boja, zajedno s mnogim uputama za tadašnje zlatare. Bilo je tu i savjeta kako mijenjati boju metala tako da bi vanjskim izgledom što više naličio zlatu ili srebru. No glavna teorijska podloga ranoj alkemiji bili su radovi Zosime Panopolitanca koji je živio oko godine 300. nove ere u Egiptu. U njima se otkriva da alkemija uz laboratorijski rad i metalurgiju sadrži i mnoge dijelove filozofije, magike, mitologije, astrologije, ali i gnostičkog kršćanstva.
Od Hermesa do Pitagore
O ranijim izvorima alkemije malo se pouzdano znade. Kasniji alkemičari su se u svom radu pozivali na Hermesa Trismegistosa, Izidu, Ostanesa, Kleopatru, Mojsija i njegovu sestru Mirjam te Arona, kao i Pitagoru te Platona. Naravno da ovu alkemičarsku predaju današnja znanost svojom metodologijom ne može dokazati pa samim time ni prihvatiti, no ona ostaje kao ilustracija povijesnoga trenutka. Ovu predaju su dodatno učvrstili i Arapi kad su zauzeli Egipat i tamošnje alkemičarske spise preveli na svoj jezik i počeli s pokusima.
Najpoznatiji od njih bio je Džabir ibn Hajan, u Europi poznatijji kao Geber, o kome se zna da je bio sklon islamskom misticizmu i da je umro 815. Pripisuje mu se autorstvo mnogih knjiga, iako je vjerojatnije da se u kasnijoj literaturi nalaze samo citati ili fragmenti iz njegovih djela. Od njega sigurno potječe prilagodba pitagorejske i neoplatonističke numerologije za uporabu u alkemičkim operacijama. Djela Gebera i drugih muslimanskih alkemičara proširila su se po Pirinejskom poluotoku nakon što su ga zauzeli Mauri.Tamo su ti tekstovi s arapskog prevođeni na latinski te tako tim putem počeli, u dvanaestom stoljeću, ulaziti u Europu, tako da se kod Rogera Bacona nalazi na otvoreno zanimanje za alkemiju, osobito u onom dijelu gdje se ona bavi istraživanjem univerzalnog lijeka za sve bolesti i produženje života.
Alkemičar izliječio papu
Jedan od poznatih srednjovjekovnih alkemičara, bio je i Španjolac Arnaldo de Villanueva koji je živio do 1311. koji je putovao po čitavoj Europi baveći se alkemijom i liječenjem te astrologijom. Alkemijsku vještinu nazivao je “filozofskom brojanicom”, a procese koji se u njoj odvijao s kršćanskom simbolikom raspeća i uskrsa. Crkva nije uvijek blagonaklono gledala na njegov rad, no ostavljen je na miru kad je svojim alkemijskim i astromedicinskim vještinama uspješno izliječio papu Bonifacija VIII koji je bio patio od kamenaca.
Drugi poznati alkemičar s Pirinejskog poluotoka čija se djela i danas prevode bio je Raymond Llul za kojeg se zna da je umro 1315. Llul je također mnogo putovao, kršćanskim i islamskim svijetom, a legenda je ostala da je tijekom posjeta Engleskoj pretvorio 22 tone olova u zlato. Korijeni ove predaje vjerojatno leže u Llulovom zanimanju za Kabalu koja se temelji na 22 slova židovskog alefbeta, koju je rabio za razvrstavanje i klasifikaciju pojmova. Unaprijedio je i logičke procese mišljenja i izražavanja.
Čuveni alkemičar bio je i Francuz Nicolas Flamel za kojeg se kazuje da je još kao mladić kupio neku posebnu jako staru knjigu s predivnim simboličkim ilustracijama koje, međutim, godinama nije mogao shvatiti. Potom se uputio u Španjolsku gdje se upoznao sa Židovom-kabalistom te je uz njegovu pomoć razotkrio ključ iz drevne knjige te, navodno, proizveo “lapis philosohorum” odnosno kamen mudracah. Tradicija tvrdi da je Flamel ne samo pravio zlato nego i zahvaljujući eliksiru značajno produžio svoj život. Postoje podatci da je umro 1417. nakon čega mu je kuća provaljena u potrazi za zlatom koje je pravio, ali i glasine da je u Parizu zadnji put viđen u Operi još 1761. Danas je njegov lik ponovno oživio u knjigama o Harryju Potteru.
Priča o Faustu
U šesnaestom stoljeću interes za alkemiju se dodatno pojačao. Bogatstva koja su u Europu počela stizati iz prekomorskih zemalja, uključujući i konkretno zlato iz Amerike, razbili su srednjovjekovni ustaljeni društveni poredak i kod ljudi je stala jačati ona želja koja nije do danas nimalo oslabila: obogatiti se preko noći. Oni koji nisu imali mogućnosti ili hrabrosti uputiti se u avanture i opasnosti preko oceana, okrenuli su se drugim načinima. Jedan od najpoznatijih takvih likova bio je i čuveni doktor Faust koji je postojao kao povijesna osoba. Trag toga i za ono vrijeme čudnog i neuobičajenoga čovjeka može se pratiti po onodobnoj Europi s određenom pouzdanošću. Poznato je da je diplomirao na Sveučilištu u Heidelbergu 1509. odatle je krenuo u Krakow na studij prirodnih znanosti iako to nije ono što mi danas smatramo pod tim imenom budući da je Krakow bio najveći kabalistički centar tadašnje Europe gdje je djelovao i vjerojatno najčuveniji od svih židovskih mistika Sabataj Zwij, koji je osim po nenadmašnim djelima poznat i po tome što je u poznijoj dobi prešao na Islam.
Danas se svi autori ne slažu oko stupnja posvećenosti i znanja koje je Faust postigao pa ga, primjerice Richard Cavendish naziva «šarlatanom koji je putovao po Njemačkoj, tvrdeći da je veliki astrolog, čarobnjak i alkemičar, zadivljujući po krčmama osobe sumnjive trezvenosti». No, fama o njemu je kolala, više od svih svojih djela i nedjela, postao je poznat po otme što je, navodno, «prodao dušu» vragu, koji je nakon 24 godine došao po svoje i odveo Fausta u pakao.
Prema predaji u krčmi «K lavu» odigrala se ta nevjerojatna priča od koje su suvremenici čuli samo jezivo zavijanje vjetra i Faustove krikove i pozive za pomoć, no nitko se nije usudio ni nosom proviriti. Tek ujutro su u dvorištu našli njegovo vidno osakaćeno tijelo bez glave, a u sobi poprskanoj krvlju nalazili su se ostatci prosutoga mozga, izbijenih zubiju i oči zaljepljene na zidu. Prema drugoj blažoj inačici priče, nađen je ujutro u sobi zadavljen ali s glavom izokrenutom unatrag. Koliko je ovaj događaj, bez obzira što se stvarno zbilo u krčmi “K lavu” odjeknuo tadašnjom Europom, svjedoči činjenica da se prva knjiga o Faustu pojavila 1587., skoro pedeset godina kasnije, a 1594. ju je obradio Marlowe. Goethe je pak lutkarsku inačicu te predstave gledao u svom djetinjstvu, dva stoljeća kasnije, što pokazuje da je priča o Faustu bila svojevrsni “evergreen”.
Svestrani Paracelzus
Život sličan onome koji je pripisan Faustu provodio je i Theophrastus Bombastus von Hohenheim, poznatiji kao Paracelzus, Švicarac iz grada Einsiedelna koji je živio 1493.- 1541. i koji je alkemiju i medicinu učio već kod vlastitog oca, a nakon toga je putovao čitavom Europom, od Italije do skandinavskih zemalja i Engleske, držeći predavanja ili stupajući u službu vladara i moćnika. I njega je pratio glas da je otkrio kamen mudracah, no isto tako je u medicini rabio minerale i ljekovito bilje te opijum, a otkrio je i element vodik iz čega se vidi da je bio vješt u laboratorijskom radu.
Alkemija će nastaviti intrigirati javnost i kroz XVII i XVIII stoljeće. Još 1782. je James Price, član Kraljevskog društva pred svjedocima “pretvorio olovo u zlato”, no pokazalo se da je bila riječ o triku, nakon čega se Price ubio. Krajem toga stoljeća počeo je blijediti i interes za alkemiju, da bi u idućem stoljeću potpuno nestao. Naglo bogaćenje više se nije pokušavalo postići u laboratoriju, nego špekulacijama na burzi i u politici. No čini se da takve aktvnosti ipak nose veće opasnosti po zajednicu od alkemije.
