Hrvatski kralj Stjepan Držislav (969.-997.) državi je vratio snagu i ugled koju je imala za vladavine Tomislava, a donekle izgubila tijekom kraljevanja njegovih nasljednika: Trpimira II, Krešimira I, Miroslava i Mihovila Krešimira II. Držislav je obnovio dobre veze koje su postojale između kraljevine Hrvatske i Bizantskog carstva i pomagao caru Baziliju II u ratovima protiv pobunjenog cara Samuila u Makedoniji koji se počeo širiti i po drugim dijelovima Balkana. Samuilova vojska bila je provalila i u Dalmaciju i uzrokovala velika pustošenja, no zaustavljena je prije nego je mogla dosegnuti Zadar prema kojem se bila uputila. Stradali su ponajviše Kotor i Dubrovnik.
Kralj Držislav je po svemu sudeći bio svjestan jedne od najvećih nedaća koja je dotad nekoliko puta pogodila Hrvatsku i kao kneževinu i kao kraljevinu, a to je borba između braće, nasljednika vladara. S tim mislima, već je za života odredio najstarijeg sina Svetoslava kojemu neki povjesničari pripisuju i nadimak Suronja, za nasljednika prijestolja. No Svetoslav nije mirno vladao niti godinu dana kad se protiv njega podigoše mlađa braća Gojislav i Krešimir, kojemu se također znade pridavati spomenuti nadimak. Uslijedio je dinastički građanski rat braće protiv kralja Svetoslava i njegovog bana Varde.
Mlečani zauzimaju Vis
Mlečani su s velikom pozornošću, a mogli bismo sigurno kazati i veseljem, pratili zbivanja u Hrvatskoj. Dužd Petar II Orseolo odlučio je provjeriti bojnu spremnost oslabljene kraljevine te je kao prvo obustavio isplatu redovitog godišnjeg danka za slobodnu plovidbu istočnom obalom Jadrana. Kad je nakon toga došlo do zaustavljanja i pljenidbe mletačkih brodova, Petar II Orseolo imao je savršenu izliku za upućivanje kaznene pomorske ekspedicije od šest ratnih brodova koju je vodio Badovario Bragadin. Kod otoka Visa Bragadin je nanio težak poraz hrvatskoj mornarici nakon čega je ušao u grad Vis, gdje je većinu viđenijih stanovnika zarobio i odveo kao taoce u Mletke.
U to doba u Mletke stižu i hrvatski poslanici koji se žale na obustavu isplate davno dogovorene pristojbe za slobodnu plovidbu, no dužd im je odgovorio da im ne misli platiti danak, nego da namjerava sam doći i isplatiti ga, pri čemu je mislio na vojno zauzimanje hrvatske obale. Kako se to odvijalo, opisao je Grga Novak.
Zadar priznaje duždevu vlast
“Kad je dužd ovo poručivao hrvatskom kralju, već je bio na čistu o svom daljem planu. On je najprije isposlovao da mu carevi Bazilije i Konstantin dadu upravu dalmatinskih gradova. Zadar je na to odmah priznao duždevu vlast. Ostali se dalmatinski gradovi nisu to usuđivali učiniti jer su se bojali Hrvata i Neretljana. Neretljani i Hrvati odsad nisu dali Zadranima mira. Neretljani ih jednom čak četrdesetoricu zarobiše i sobom odvedoše. Ali, ni ostali gradovi nisu sada mirno živjeli. Njih, jer bijahu pristali uz Svetislava Suronju napadahu pristalice mlađe braće. U takvim prilikama dalmatinski se gradovi obrate Veneciji s molbom da im dužd dođe sam ili da im pošalje vojsku koja će ih pripojiti Veneciji i očuvati od Hrvata i Neretljana. I tako je sada riješio da pođe u Dalmaciju koja mu je bila dana već carevom donacijom, a sada su ga pozivali ovi gradovi da dođe, da ih uzme.”
Dužda nije trebalo dvaput zvati, pogotovo što je razvoj događaja u potpunosti odgovarao mletačkom zamišljenom scenariju. Na čelu velike flote Petar II Orseolo krenuo je preko Poreča i Pule, prema hrvatskim gradovima ušavši najprije u Osor, a potom u Zadar. U Zadru se zadržao nekoliko dana i tu primio predstavnike gradova Krka i Raba koji su došli također priznati mletačku vlast.
Kralj Svetoslav i Mlečani
Koje su bile duždeve nakane još se bolje vidjelo kad je isplovivši iz Zadra zauzeo Pašman, Vrgadu te Biograd koji nije bio dio bizantske Dalmacije. Odatle su Mlečani krenuli za Trogir gdje ih je dočekao trogirski biskup i sad već samo nominalni kralj Svetoslav koji s duždom sklapa savez i daje mu svog sina Stjepana za taoca. Iz Trogira je dužd nastavio za Split gdje mu je nadbiskup priredio doček i svečanu misu nakon koje su mu svi nazočni položili prisegu vjernosti.
No tada, u jedanaestom stoljeću, nije mletačka vlast bila ni iz daleka tako čvrsta i sigurna kakvom će postati tek od petnaestog stoljeća. Pobjednici iz građanskog rata kraljevi Gojislav i Krešimir III, od kojih je ovaj drugi vodio važniju ulogu i vladao do 1035., nisu se mislili tek tako odreći obale i za gospodarstvo države ključnih gradova. Gradovi su bili iznimno važan izvor prihoda, odnosno gotovoga novca s kojim se baratalo ponajviše u gradovima, središtima obrta i trgovine.
Buna u Veneciji, Langobardi na Jadranu
No prilike u tom jedanaestom stoljeću bile su nestabilne s obje strane Jadrana. Godine 1024. izbila je buna i u Mletcima gdje je svrgnuta obitelj Orseola koji su pobjegli najprije u Istru, a potom u Mađarsku. Langobardski katepan Bazilije Bugian po bizantskom nalogu s flotom i vojskom upada u Hrvatsku te zarobljava i odvodi u Carigrad ženu i sina Krešimira III. Carstvo tad uspostavlja izravnu vlast nad Dalmacijom, takvo je stanje uglavnom sve do 1069. godine iako povremeno neki duždovi, koristeći velike krize koje tad potresaju carsku palaču, uspostavljaju upravu nad Zadrom, a rjeđe i drugim gradovima. Takvo stanje će potrajati sve do vladavine Petra Krešimira IV koji će dobiti dalmatinske gradove u potpunu upravu, premda i to neki povjesničari osporavaju.
Važnost ninske isprave
Kralj Krešimir IV uspostavio je ponovno dobre odnose s Bizantom, iako se Carstvo i dalje nalazilo u teškim krizama, kako unutarnjim, tako i vanjskim jer se pojavio novi neprijatelj - Turci Seldžuci. Da je Dalmacija bila u rukama hrvatskog vladara vidi se po dataciji splitskih isprava od 1069. na dalje koje započinju s “U ime Svetog i nerazdjeljivog Trojstva, Godine Utjelovljenja 1069., VII indikcije, a za kraljevanja Krešimira kralja Hrvata i Dalmatinaca”. Iz tog vremena sačuvana je i isprava u kojoj Radovan, unuk Lilika dariva zadarskom samostanu sv. Krševana cjelokupne posjede svojega djeda. Isprava je sačinjena u Ninu 1070. te je određena “za vladanja cara Romana III, za kralja Hrvatske i Dalmacije Petra, za bana Svinimira”. Iz činjenice da se i u Ninu isprave, doduše povremeno, datiraju i prema bizantskom caru, povjesničari vide potvrdu odličnih odnosa između Hrvatske i Carigrada.
