Na tribinama hrvatskih stadiona, gdje se miješaju dim baklji, ritam bubnjeva i glasovi savršeno koordiniranih masa, živi i djeluje supkultura koja se već desetljećima oblikuje kroz identitet, otpor i strast - Ultras pokret. Njezino prisustvo osjeća se daleko izvan okvira sporta: na ulicama gradova, transparentima prosvjeda, u navijačkim pjesmama koje odzvanjaju i danima nakon što je sudac odsvirao posljednji zvižduk.
Ultrasi kao slojeviti fenomen
No tko su zapravo hrvatski Ultrasi? Vijerni lokal-patrioti i borci za lokalni identitet, ili akteri nasilja, sukoba i destruktivnog sportskog rivalstva? Ultras pokret u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, nije tek organizirano navijanje, riječ je o slojevitom fenomenu koji sjedinjuje generacije i kvartove, politički aktivizam i društveni bunt.
Razumjeti tu supkulturu znači ući u njezinu unutarnju logiku, prepoznati njezine simbole, motive i kodeks. Tek tada postaje jasno da ovo nije priča samo o nogometu i košarci, nego o zajednicama, pripadnosti, borbi i granici između odanosti i destrukcije. U Ultras pokret smo uronili razgovorom s bivšim Ultrasima, neutralnim navijačima i običnim građanima.
- Ono što je mene u startu privuklo u pokret je taj osjećaj pripadnosti, mislim da je skroz normalno i zdravo za tinejdžera koji voli nogomet, da se okruži istomišljenicima. Možda će malo zvučati kao klišej, ali stvarno nekako dođeš na tu tribinu i zaboraviš na sve druge probleme u životu, bar tih 90 minuta. Valjda taj neki bijeg od realnosti nekima pruža utjehu, ali opet, na tribini ima svakakvih ljudi iz različitih staleža, stupnja obrazovanja itd. tako da nisu možda svi privučeni s istim razlogom, ističe Antonio, 42, Zadranin koji je napustio pokret.
- Postoji unutarnji kodeks, ali on često nije jasno definiran oko svega, a i zbog šarolikog broja pojedinaca ne možeš ni očekivati da će se svi oni pridržavati istih pravila. Neka nepisana pravila su recimo oko ponašanja na tribini; da se uvijek navija, prati se navijanje grupe i nema snimanja mobitelima na tribini. Razlika između Ultrasa i običnog navijača vrlo je jasna; ljudi koji dođu na utakmicu, pojedu sendvič i nakon toga odu doma bez brige na pameti, nisu Ultrasi. Involviranost u rad grupe, gostovanja, koreografije, pirotehnika i dr. su ono što čini Ultrasa. Ako radiš nešto za svoj klub i grupu radiš to Ultra i do kraja, objasnio je.
- U svakoj skupini postoji hijerarhija. Do vrha ljestvice se dolazi najviše svojim zalaganjem, redovnim dolascima na utakmice, na što vise gostovanja, ali važno je i koliko si spreman sebe staviti u rizik i opasnost za dobrobit grupe.
Političke afilijacije
Prokomentirao je i činjenicu da pripadnost u grupi često zahtjeva određene političke afilijacije.
- Nije tajna da neke skupine naginju desnici malo više nego druge, ali to je normalno, pošto smo mi zemlja koja se od lijevog sistema obranila u Domovinskom ratu, a velik dio branitelja su bili tadašnji navijači. Kako su prolazile godine logično je to prešlo i na mlađe generacije. Između ostalog, ti isti navijači su prvi koji uskoče u pomoć svome narodu prilikom kojekakvih elementarnih nepogoda, pojašnjava.
Navijačke skupine prve pomažu ljudima kad zatreba
Podsjećamo, navijačke skupine (Armada, Torcida, BBB, Kohorta Osijek i druge) u jeku potresa koji su prije nekoliko godina zadesili Banovinu zajedno su prikupili više od pola milijuna kuna za žrtve potresa. Inače veliki rivali, u trenucima kada je bilo najpotrebnije, ujedinili su se u solidarnosti i posjetili razorena područja kako bi pružili pomoć stradalnicima u potresima. Skoro svaka veća navijačka skupina redovito organizira prikupljanje sredstava za djecu s teškoćama, bolesne članove zajednice ili lokalne bolnice. BBB (Bad Blue Boysi) često surađuju s Klaićevom bolnicom, dok su navijači Rijeke organizirali niz akcija za KBC Rijeka. Navijačke skupine sve više djeluju kao čuvari klubova. Boysi su godinama prokazivali nepravilnosti u upravljanju Dinamom pod Zdravkom Mamićem. Torcida je vršila pritisak na Grad Split i HNS za transparentnije upravljanje Hajdukom. U oba slučaja, njihovo djelovanje dovelo je do institucionalnih promjena i veće kontrole nad klubovima.
Kako vidimo navijačke skupine u Hrvatskoj imaju bogatu i slojevitu kulturu te često ujedinjeni staju na stranu dobrobiti društva. Međutim, neizbježan dio navijačke realnosti su i incidenti nasilja, nereda, sukoba s policijom i međusobnih obračuna koji nekad imaju i smrtne ishode.
Problemi s nasiljem
Sjetimo se, jedan od najtežih i najnasilnijih incidenata posljednjih godina dogodio se na odmorištu Desinec kod Jastrebarskog prije 3 godine. Nakon utakmice Dinamo - Hajduk, više stotina pripadnika Torcide sukobilo se s policijom, a sukob je rezultirao ozljeđivanjem policajaca i navijača te korištenjem vatrenog oružja. Poznat je i slučaj koji se dogodio u kolovozu 2023. godine, kada je tijekom sukoba navijača zagrebačkog Dinama i atenskog AEK-a u Ateni smrtno stradao 29-godišnji navijač AEK-a, Michalis Katsouris. U noći 7. kolovoza, unatoč zabrani UEFA-e o prisustvu gostujućih navijača, oko 100 pripadnika Bad Blue Boysa stiglo je u Atenu i sukobilo se s navijačima AEK-a u četvrti Nea Filadelfeia. U neredima su korišteni noževi, palice i Molotovljevi koktel, a nakon incidenta, grčka policija uhitila je 105 osoba, od kojih su većina bili hrvatski državljani. Uhićeni su raspoređeni u više zatvora diljem Grčke.
Da Ultras pokret u Hrvatskoj nije jedini koji raspiruje kontroverzije svjedoče svjetski poznati slučajevi vezani uz ovu supkulturu; u Beogradu 2009. godine francuski navijač Brice Taton ubijen je od strane Grobara, navijača Partizana, koji su ga bacili s velike visine. Godine 2022. u Indoneziji nakon tamošnjeg derbija Arema i Persebaye lokalni ultrasi uletjeli su u teren i izazvali stampedo u kojem je smrtno stradalo preko stotinu ljudi, među kojima i djeca, a 2012. u Egiptu sukob Ultrasa pretvorio se u masakr u kojem je smrtno stradalo 74 osobe.
- Rekao bih da je sve to skupa pozitivno i u redu dokle god je iz ljubavi i sa srcem, međutim uvijek će biti ljudi koji dođu iz kojekakvih sumnjivih interesa. Bilo je svakakvih i koji su dolazili samo zbog problema i koje rezultat kluba uopće nije zanimao, ali po meni je to promašena priča, jer baza Ultras pokreta je sport, kao neki dokaz na terenu “mi smo jači od vas”, “moj grad je bolji od tvog”. Ako nema te osnovne ljubavi mislim da nema ni smisla, ja se prvi ne bih borio za nešto što ne volim, zaključuje Antonio.
Zadrani podijeljenih mišljenja
U Zadru, gradu sporta u kojem mnogi žive za KK Zadar, ali i simbol čitave Dalmacije, Hajduk Split, mišljenja o Ultras sceni su podijeljena.
- Ne podržavam kad se bacaju baklje na teren, kad se događaju tučnjave i sl. Često čujemo da su u Zagrebu Dalmatinci šikanirani jer su iz Zadra, Splita ili općenito Dalmacije, čak i ako ne navijaju nužno za Hajduk, ali tako je i kod nas, nismo ništa bolji. Svako bi trebao moći podržavati svoj klub bez straha, ističe, Jakov, 23.
- Nisam iz Zadra, ali studiram ovdje, navijam za Dinamo i nikad nisam imao nikakvih problema zbog toga, ali kada bih provocirao, lijepio naljepnice i hodao okolo sa BBB šalom bila bi posve druga priča. Srećom, poštujem druge klubove i gradove, čak štoviše u europskim natjecanjima navijam za Rijeku i Hajduk, kazao je Nikola, 23.
- Pratim Hajduk od malena, nemam ništa protiv navijačkih skupina. Dešavaju se neredi i sukobi, ali to je sportsko rivalstvo. Skupine se često i organiziraju za dobre stvari, kao kad su bili potresi, pa su sve skupine došle u pomoć na Banovinu, kaže Miroslav, 33.
- Dobre strane su atmosfera, koreografije, da voliš svoje, a loše što postoji mnogo sukoba, tučnjava, često se obični navijači ne osjećaju dobro ako Ultrasi rade nered, smatra Ivan, 17.
- Neka dečki navijaju i vesele se, i ja sam u mladim danima. Dalmacija jest Hajduk, ali svima svaka čast koji vole svoje, i Zagrepčanima i Riječanima, rekao je Mario, 46.
- Nogomet i košarka su samo sport, igra, zabava. Nitko ne bi nikad trebao stradati zbog nogometa, ali događa se. Vjerujem da su Ultrasi uglavnom povodljivi dečki koji žele biti dio nečega pa pribjegavaju tribini i toj masi. Vjerojatno nemaju u životu neki smjer pa su oko kluba oblikovali cijeli svoj identitet, kazala je Ivona, 24.
Refleks društvenih okolnosti
Hrvatski Ultras pokret nosi duboko ukorijenjene vrijednosti, ali i brojne kontradikcije koje ga čine izuzetno kompleksnim društvenim fenomenom. Njegovi članovi često su istodobno humanitarci i nasilnici, glas naroda i uzrok problema. Oni organiziraju akcije pomoći zajednici, doniraju krv, pokreću kampanje solidarnosti dok se istovremeno pojavljuju u vijestima zbog incidenata, sukoba i ekstremizma. U tom kontrastu leži njihova prava priroda: ne kao pozitivci ni negativci, već kao refleks društvenih okolnosti koje su ih oblikovale. Oni su svojevrsno ogledalo lokalnih frustracija, nositelji kolektivnog identiteta, ali nerijetko i nepoželjni gosti u očima institucija koje se s njima ne znaju ili ne žele nositi. Samo kroz dijalog, uz međusobno poštovanje i spremnost na promjene, moguće je stvoriti okruženje u kojem navijanje ne predstavlja prijetnju, već prostor strasti, pripadnosti i pozitivne energije.
