Odbojkaš Ivo MartinovićKažimir Škrbić
StoryEditor
USPJEŠNI VIRANIN

Ivo Martinović, odbojkaš s invaliditetom, želi barem jedno veliko natjecanje dovesti u Zadar

Kapetan Odbojkaškog kluba invalida Zadar, Viranin Ivo Martinović, jedan je od najboljih europskih tehničara sjedeće odbojke i najdugovječnijih seniorskih reprezentativaca u Hrvatskoj

Osvajanje medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, sudjelovanje na Paraolimpijskim igrama, a možda i naslov prvaka Hrvatske, ostat će, možda, nedosanjani san za odbojkaša s invaliditetom Ivu Martinovića. Ovaj 42-godišnjak rođen u Banja Luci s adresom odrastanja i stanovanja na otoku Viru te jedini seniorski otočni reprezentativac, ipak nije prestao vjerovati. Na nedavno održanom Europskom prvenstvu u Italiji, Hrvatska je s Martinovićem na poziciji odbojkaškog playmakera (razigravač, tehničar, seter) zauzela peto mjesto, što je bilo ponavljanje najboljeg europskog rezultata ostvarenog ranije u Nizozemskoj. Medalja je bila blizu, samo jedan set udaljena od željenog polufinala, ali ponovila se već ispričana priča.

– Trebali smo igrati za medalju. Kako nema Rusa na EP-u, mišljenja sam da smo morali napraviti iskorak. Izgubili smo od Poljaka, a onda tijesno i od Ukrajine koja je uzela brončanu medalju – kaže virski odbojkaš prisjećajući se nastupa na EP-u i grupne dominacije protiv Slovenije, Italije i Litve (sve 3:0). Uslijedio je očekivani poraz od nedodirljive Bosne i Hercegovine (0:3), pomalo neočekivani poraz od Poljske (2:3), a onda i četvrtfinale protiv Ukrajinaca. Hrvatska je vodila 1:0 i 2:1 u setovima osjećajući trenutak i okus medalje pod zubima, no trenutak je ipak pripao Ukrajini koja je napravila preokret i otputovala u polufinale. U utakmicama za plasman Hrvatska je uljepšala statistiku pobjedama protiv Srbije (3:1) i Latvije (3:0) te na koncu zauzela peto mjesto.

– Krivo mi je što smo se pokliznuli protiv Poljaka i Ukrajinaca. Poljake smo dobili na Svjetskom prvenstvu bez ikakvih problema. Tada smo bili osmi na svijetu, što nam je donijelo najveći uspjeh na SP-u i kategorizaciju za reprezentativce. Postali smo stipendirani sportaši – govori Martinović, jedan od najdugovječnijih reprezentativaca s gotovo punih sedamnaest godina neprekinutog reprezentativnog staža. A sve je počelo nesrećom u vojarni u Ogulinu kada je mladi Martinović izgubio obje noge u dramatičnim okolnostima. Ivinom ročnom kolegi granata je ispala iz ruku koja je u eksploziji Martinoviću nepovratno odnijela noge. Brza reakcija ogulinskih liječnika spasila mu je život, a sve ostalo odradio je neuništivi sportaš Martinović: samo dva tjedna nakon nesreće hodao je na protezama, a nakon mjesec dana, kaže, mogao se i penjati. Martinović je tada bio nadareni nogometni napadač i prvi topnik Karlovačko-ličke lige, svega nekoliko dana udaljen od prvog profesionalnog potpisa. Nesreća ga je zauvijek udaljila od nogometnih travnjaka, ali je rođeni sportaš samo čekao na neku novu priliku. Došla je 2006. kada se pridružio grupi entuzijasta koja na Stanovima u Zadru osnovala klub u sjedećoj odbojci. Od tadašnjih članova i osnivača zadarskog kluba, na parketu su još uvijek jedno Martinović i Božidar Crnković. Nakon osnutka, Klubu su se pridružili pokojni Ivica Kapetanović, sadašnji klupski tajnik Svetko Marić, Dule Sukošanac i drugi. Tijekom 17 godina postojanja OKI Zadar nije osvojio naslov prvaka Hrvatske, ali je osvojio nacionalni kup uz još dva sudjelovanja u finalima. Zadar je četiri puta bio trećeplasirana prvenstvena momčad.

– Tako je bilo u počecima natjecanja kada je bilo manje klubova. Sada naša liga ima 10 momčadi uključujući žensku reprezentaciju sjedeće odbojke. Imali smo ligu i s 12 klubova, ali su dva kluba, nažalost, prestala s radom – kaže Martinović.

Ovaj sport nastao je krajem Drugog svjetskog rata u Engleskoj u centrima za rehabilitaciju ratnih vojnih invalida, kada je skupina liječnika tražila aktivnost u koju će uključiti ljude s različitim povredama i postocima invaliditeta. Sjedeća odbojka pokazala se kao najbolje rješenje, jer za takvu vrstu odbojke nisu bili potrebni nikakvi dodatni rekviziti osim lopte, mreže i – najvažnije – puno dobre volje. Sjedeća odbojka postala je simbol pomirenja, jer su je igrale dotad zaraćene strane, a u šezdesetim godinama 20. stoljeća doživjela je prvi značajniji razvoj. Godine 1980. sjedeća odbojka predstavljena je na Paraolimpijskim igrama u Arnhemu u Sjedinjenim Američkim Državama s jednostavnim pravilima: igrač za vrijeme odigravanja poena cijelo vrijeme mora biti u kontaktu s podlogom, mreža je postavljena na 115 centimetara visine, a igra se odvija na terenu veličine 10 x 6 metara. Linija za napad postavljena je dva metra od mreže, a sva ostala pravila ista su kao kod klasične odbojke. Od šest igrača u jednoj momčadi, dva mogu biti zdrava ili s minimalnim hendikepom (što nije slučaj u svim savezima ili ligama), žene mogu nastupati u muškoj konkurenciji, ali ne i obrnuto. Jedna od najvećih zvijezda u sjedećoj odbojci je najveći čovjek na svijetu i iranski reprezentativac Morteza Mehrzad. Sa svojih 247 centimetara visine Mehrzad smečira na više od dva metra i blokira udarce na tek nešto manje od dva metra, pa je njegova dominacija u igri, ali i ne samo njegova, donijela Iranu sedam paraolimpijskih zlatnih medalja i sedam svjetskih naslova. Uz Bosnu i Hercegovinu, Njemačku i Brazil, Iran je odbojkaška supersila, a Mehrzad najveća igračka atrakcija sjedeće odbojke.

– Ima igrača nešto većih od dva metra, pa čak sada i jedan Brazilac od 237 centimetara, ali gdje su Iranci našli čovjeka od 247 centimetara, stvarno ne znam. Nemoguće je igrati protiv Mehrzada, glava mu ide debelo preko mreže. Strašno je biti nasuprot njega. Jedina mu je mana određena tromost. Nije toliko brz pa ne igra obranu, ali kad dobije loptu u napadu, to je kraj priče. Toliko je velik da za hodanje koristi štake koje su prepravljene cijevi od vode. No teško je igrati i protiv drugih igrača i reprezentacija čiji savezi i države puno ulažu u ovaj sport. Nijemci nemaju ligu, ali ulažu puno kroz turnire i rezultat je osvajanje srebra na Europskom prvenstvu. Mi smo prepušteni samo sebi, od Saveza imamo samo opremu i plaćeni put – žali se Martinović. Na razini kluba stvari su financijski još teže i kompliciranije. Grad Zadar iz proračuna pomaže OKI Zadar; ponekad se jave sponzori poput Lions kluba ili Vodovod Vira, ponekad neki restoran ili drugi ugostiteljski objekti, ali je riječ o nedovoljnim i skromnim sredstvima kojima se jedva može pokriti trošak putovanja.

image

Virani u akciji

Kažimir Škrbić

I dok će za ostvarenje reprezentativnih ambicija Martinović imati barem još nekoliko prilika na svjetskim i europskim, a možda i paraolimpijskim smotrama, one klupske podgrijane su na startu nove prvenstvene sezone. OKI Zadar izgubio je od Splita i Knina, potom je na Višnjiku pobijedio zagrebačke Hrabre i žensku reprezentaciju Hrvatske, dok je pretprošlog vikenda na susretima u Splitu Zadar poražen od višestrukog prvaka Zagreba nakrcanog s osam reprezentativaca, ali je i upisao još jednu pobjedu protiv reprezentacije. Šest susreta, tri pobjede i tri poraza.

– Lani smo bili petoplasirana momčad, pa i ove godine želimo igrati u Ligi za prvaka. Problem je što nam iz sezone u sezonu puno igrača prođe kroz momčad. No, s druge strane, tako ne dopuštamo da se Klub ugasi, čuvamo ga svim silama. Sada imamo četiri mlada igrača koji su tek došli u Zadar, pa iako su došli iz odbojke, još uvijek se moraju uigravati. Za sjedeću odbojku ipak je potrebna određena rutina, odnosno iskustvo – kaže Martinović koji momčad Zagreba, kada je riječ o ligaškom natjecanju, vidi kao sigurne prvaka.

– Zagreb je nedodirljiv, a Split ima tri odbojkaša koji su osvojili naslov prvaka u odbojci na pijesku. Za Krešimira Karaulu, Peru Križanovića i Tonija Ivkovića svi znaju, a tu je još i Danijel Galić. Kod nas nije ograničen broj zdravih sportaša koji mogu igrati sjedeću odbojku, pa su Šibenčani jednom imali momčad s osam zdravih ljudi iz klasične odbojke. Takve je momčadi poseban gušt pobijediti – napominje Martinović koji je pored reprezentativnih i klupskih ciljeva, pred sebe postavio još jedan zadatak.

– Želim jedno veliko natjecanje dovesti u Zadar, a prije toga bih volio već u siječnju, kada igramo međunarodni Memorijalni turnir Ivica Kapetanović, u Zadar pozvati predsjednika Europske paraodbojkaške federacije Branka Mihorka. Čovjek radi fantastičan posao u Federaciji, a od njega se puno može naučiti – očekivanja su Martinovića kako bi takvo ime na turniru podignulo ne samo razinu natjecanja, nego i ambicija. Martinović preferira Zlatnu ligu kao idealno natjecanje najboljih reprezentacija svijeta u gradu koja ima sve: prekrasnu dvoranu, privlačan smještaj i ambijent sportske sredine.

– Ne mora Zadar osvojiti Prvenstvo Hrvatske, ali možemo živjeti od organizacija takvih natjecanja. To zahtijeva odricanje, organiziranost i pošten odnos prema Klubu, a to je i želja našeg predsjednika Ivana Šimunića – novi je iskorak čovjeka koji je u ranoj mladosti ostao bez nogu, a onda je dobio proteze, prohodao i počeo se penjati, potom sjeo u automobil i preko Virskog mosta otišao na Stanove kako bi sudjelovao u osnivanju odbojkaškog kluba. Sedamnaest godina kasnije Martinović je Luka Modrić hrvatske sjedeće odbojke; nezamjenjivi tehničar u reprezentaciji i trostruki ligaški MVP. Ako postoji bolji igrač na poziciji tehničara, a Martinović kaže da postoji ne samo bolji već i najbolji na svijetu, onda je to kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine Sabahudin Delalić.

– Strašan igrač, najbolji tehničar na svijetu, a ujedno je i predsjednik Paraolimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. On je spona između sportskog saveza i komiteta. Takav čovjek nama treba – nada se Martinović kako bi određene kadrovske rotacije uz pronalaženje sponzora i agilnih rukovoditelja, donijelo željeni iskorak za hrvatsku sjedeću odbojku. A onda, možda, i ostvarenje Martinovićevog sportskog sna – poneku reprezentativnu medalju i veliko natjecanje u Zadru. Sve drugo ostat će isto. Utorkom, četvrtkom i subotom nakon jutarnje kave u konobi koju je preuredio iza dvorišta obiteljske kuće, Martinović će se sa svojim kombijem uputiti preko Virskog mosta do dvorane u Zadru na trening, utakmicu ili neki prigodni događaj i proslavu. Ponedjeljkom, srijedom, petkom i nedjeljom, ako nije na putu, pripremama ili natjecanjima, Martinović opere robu, odmori se, spremi zimnicu, napuni baterije i ponekad ode na more. A onda sve ispočetka.

DA BOSANCI IMAJU ZAKON O SPORTU KAO HRVATI, NEBO BI IM BILO GRANICA

Uz dva peta mjesta na EP-u i osmo na SP-u, Hrvatska je najveći uspjeh zabilježila na sarajevskom turniru Zlatna liga. Martinović je vodio reprezentaciju do četvrtog mjesta u konkurenciji šest najboljih na svijetu, a najbolja je bila Bosna i Hercegovina koja ima 11 europskih naslova, tri svjetska i dvije paraolimpijske zlatne medalje.

– Da u Bosni i Hercegovini imaju Zakon o sportu kakav ima Hrvatska, samo bi im nebo bilo granica. Počeli su sredinom devedesetih, a to su, kao i kod nas, manje-više sve momci iz rata, ili ratni vojni invalidi. Mi smo tada imali samo Zagreb i Osijek koji su davali sve reprezentativce, potom sam došao ja iz Zadra i Gojko Borić iz Siska – objašnjava Martinović. I dok u Hrvatskoj ratni vojni invalidi prve skupine imaju riješene mirovine, pa im u reprezentaciji ostaje samo sportski motiv, u Bosni i Hercegovini rezultat je gotovo egzistencijalni imperativ.

– U Bosni invalidi odbojkaši imaju oko 200-300 maraka i moraju napraviti rezultat da bi imali nešto više. Oni se doma ne smiju vratiti bez medalje. Kod nas nije baš tako, što kao sportaš ne podržavam. Želim rad, ali i imperativ rezultata – ističe Ivo.

SJEDEĆA ODBOJKA MOŽE SE DUGO IGRATI, ALI JE ZAHTJEVNA I TEŠKA

Iako ima sedamnaest godina reprezentativnog staža, Ivo Martinović ni izdaleka nije najstariji odbojkaš u kockastom dresu.

– Ima ih dobro starijih od mene, pedesetogodišnjaka i jačih. Sjedeću odbojku možeš dugo igrati, iako je zahtjevna, dinamična i teška za igrati. Sve se odvija i rješava gotovo u sekundi – kaže Martinović koji je trenutno jedini reprezentativac iz zadarskog kluba. Ranije je to bio i Ivan Bajlo, nekadašnji igrač i predsjednik OKI Zadar. Vlado Vraneš još je svojedobno bio trener Zadra i izbornik reprezentacije.

OKVIR: VIRANI U OKI ZADAR

Pored Martinovića koji je postao standardni razigravač reprezentacije i Zadra, Vir je zadarskoj klupskoj sjedećoj odbojci dao još dva igrača: likovnog pedagoga i slikara Ivana Liverića, nekad juniorskog reprezentativca te dvometraša Roberta Šošu, Ivinog zemljaka iz Banja Luke koju je napustio kao dvogodišnjak preselivši se s roditeljima na Vir.

21.11.2023., 14:05h
22. srpanj 2024 01:54