Stipe Žunić započeo je kao uspješan sportaš u borilačkim sportu. Osvojio je titulu svjetskog juniorskog prvaka u kickboxingu i titulu prvaka hrvatske u boksu, a onda je pokazao talent u bacanju.
- Trener mi je rekao da se uhvatim bacanja i obećavao mi je sjajnu budućnost. Poslušao sam i paralelno trenirao dva sporta. Uspjesi u bacanju su se nizali. Na prvenstvu Hrvatske osvojio sam tri srebrene medalje u bacanju kugle, koplja i diska, a vrlo brzo sam napravio juniorski rekord u bacanju koplja, kaže Žunić.
Tri čovjeka u jednom
Stipe je bio pravi “multipraktik” u bacačkim disciplinama. S obzirom na to da je bio odličan u tri bacačke discipline, vrijedio je kao tri čovjeka. Bio je posebno interesantan američkim koledžima i u konačnici je dobio punu stipendiju na sveučilištu u Floridi.
- S 19 godina otišao sam u Ameriku. Nije bilo lako u tom trenutku ostaviti sve i otići. Ipak, rad, trud i rizik odlaska u nepoznato isplatili su se. Imao sam sve uvjete da se pretvorim u vrhunskog seniorskog sportaša, govori Žunić.
2015. godine vratio se u Hrvatsku. Godinu nakon, nastupao je u finalu bacanja kugle na Olimpijskim igrama u Riju, a 2017. godinu Stipe naziva “krunom svoje karijere”...
- Nijedan drugi moj rezultat i uspjeh se ne može usporediti s tim. Neopisiv je to osjećaj. 70 000 ljudi je gledalo natjecanje i pod takvim pritiskom uspio sam napraviti povijesni rezultat za hrvatsku atletiku i osvojiti svjetsku brončanu medalju, priča Žunić.
Ljubav prema sportu
Put do vrha nije bio lak. Da biste dostigli svjetsku razinu, potrebno je puno truda, treninga i odricanja.
- Temelj je, prije svega, ljubav prema sportu, ako toga nema, onda je to sve čista kalkulacija i biznis. Naravno da nije bilo lako odvojiti se od obitelji i prijatelja i konstantno putovati kako bih imao što bolje uvjete, ali na sve to sam bio spreman. Znao sam da je to put koji sam izabrao i nikad se nisam žalio. Srećom, imam funkcionalnu i normalnu obitelj koja mi je uvijek bila podrška, govori Žunić.
Atletski put je težak. Atletika ne trpi prosjek. Trebaš biti u samom svjetskom vrhu da bi bio financijski održiv.
- Definitivno atletski put nije lak. Kod nas su uvjeti za vrhunsku atletiku gotovo pa nepostojeći. Ima jako malo vrhunskih trenera i nemamo dovoljno dobar i uređen sustav za atletiku. U Splitu i u Zagrebu je to polovično, ali i dalje nedovoljno da bi se uspoređivalo s uvjetima u Americi ili s razvijenijim europskim zemljama. Ipak, danas su uvjeti nešto bolji nego kad sam ja krenuo, kaže Žunić.
Rad s mladima
2021. godine Stipe se službeno umirovio. Nakon toga se u potpunosti posvetio svojoj obitelji i poslu. Neko vrijeme trenirao je mlade atletičare i atletičarke u Zadru.
- Trenirao sam mlade atletičare, ali više to ne radim. Stvarno sam trudio i želio pomoći mladim atletičarima i jedno vrijeme je to išlo jako dobro. Međutim, u tom trenutku nedostajala mi je kineziološka diploma za rad s djecom, koju sam na kraju i stekao. Klub se tada brzo razvijao, ali znate kakvi ljudi ponekad mogu biti, kad vam dobro ide, traže i najmanje nedostatke da bi vas špotali. Tada sam odlučio da ću na drugi način prenositi svoje znanje i pomagati sportašima, a i rekreativcima, govori Žunić.
Stipe danas vodi svoj Performance centar za fitness i opuštanje...
- Prošao sam puno toga kroz sport i stekao sam jako puno znanja. Dosta sam se i educirao, pogotovo u liječenju i prevenciji od ozljeda. Sve svoje znanje sada nastojim iskoristiti kako bih naučio druge i pomogao im da ostvare najbolju verziju sebe. U centru nudimo grupne i individualne funkcionalne treninge te manualnu terapiju i opuštajuće, sportske i kombinirane masaže, priča Žunić i naglašava:
- Zahvalan sam dragom Bogu na talentu koji mi je darovan i na svemu. Sve trenere, ljude, klubove i organizacije koji su se našli na mom put smatram Božjom providnošću. Mladom Stipi iz današnje perspektive poručio bih da se manje obazire na tuđa mišljenja, odnosno na mišljenja onih koji nisu stručnjaci, a savjetuju vas kao da jesu. Ipak, sve je to dio odrastanja. Ne žalim ni za čim jer sam napravio najbolje što sam mogao napraviti, zaključuje Žunić.
IVANA RAKULJIĆ Traume se očitavaju kroz razne pokrete tijela kojih u većini slučajeva nismo ni svjesni