Karate klub Optimist Zadar okuplja djecu od preškolske dobi, kao i odrasle rekreativce bez iskustva u karateu. Povezani su snažnim nitima prijateljstva, međusobne podrške i želje za napretkom, a zajednički su im svakako i snažni, odlučni pokreti uz široke osmijehe na licima.
Premda je Optimist, klub simboličnog naziva, počeo je s radom nedavno, iza njih je dugogodišnje iskustvo.
Trener Frane Herenda u karateu je od djetinjstva, licencirani je trener Svjetske karate federacije i nositelj 2. DAN majstorskog karate zvanja. Iza njega je višegodišnje iskustvo treniranja djece, s nizom rezultata.
- Prije 25 godina vrlo neuspješno sam trenirao košarku, Karate mi je uvijek bila ogromna ljubav, ali mi u ranom djetinjstvu mama nije dopuštala jer se bojala. Bili smo tada opsjednuti Brucee Leeom i Karate Kidom, započinje Frane kroz smijeh...
Želja iz djetinjstva
I kad su shvatili, nastavlja, da mu ne idu sportovi s loptom, počeo je s karateom.
- Od tada traje ta ljubav. Paralelno sam trenirao i aikido, ali karate je ipak na prvom mjestu. Trenirao sam i u Zagrebu, u klubu Hrvatski dragovoljac gdje sam položio za crni pojas i 1. DAN, počeo sam još na faksu raditi s djecom... No, onda sam nakon povratka u Zadar imao dugu pauzu. Aktivirao sam se tijekom pandemije, kad su moja djeca, iako ih nisam htio usmjeriti na karate, već na druge sportove, htjeli trenirati karate. I kako nije bilo drugih treninga, vježbali smo doma. Odmah nakon popuštanja mjera osvojili su niz medalja, na gradskim i dalmatinskim natjecanjima, na međunarodnom turniru na Krku… Tako je sve krenulo, priča Frane i ističe da je ostvario svoju želju iz djetinjstva.
I sam se počeo opet natjecati, osvojio je medalje kao veteran, na dalmatinskim natjecanjima čak i kao senior, a prije dvije je godine upisao službenu trenersku školu.
- U karateu se mora imati i crni pojas i formalno obrazovanje. Stekao sam dakle licencu Svjetske karate federacije (WKF) koja omogućuje treninge sa svim dobnim uzrastima, kao i njihovo vođenje na natjecanja svih razina, dodaje Frane...
Učenje kroz igru
Htio je napraviti drugačiju karate školu u odnosu kako je to bilo nekada budući da ti načini više ne funkcioniraju; djeca se slabije koncentriraju, treba ih više zabavljati, trebaju brže izmjene tehnika...
- Istovremeno učimo karate i zabavljamo se. Karate je prije bio jako, jako strog, vojnički strog. I sad se toga držimo kad je riječ o autoritetu, hijerarhiji, časti, dostojanstvnu, sportskom ponašanju..., naglašava Frane koji u temelje trenerskog rada stavlja fizički i duhovni razvoj pojedinca te prenošenje znanja i ljubavi o japanskoj kulturi i karateu kao tradicionalnoj vještini, s potencijalnom primjenom u samoobrani.
Razvijaju lijevu i desnu stranu tijela, svi se udarci moraju izvoditi jednako, vježbaju koordinaciju i ravnotežu, ali kroz igru, poligone…
Razbijaju strah od javnih nastupa, razvijaju samopouzdanje...
- Znaju se pravila ponašanja, a izvan tih pravila imaju slobodu izražavanja. Svatko dobiva priliku voditi dio treninga, učiti nekoga drugog, sve iz čiste ljubavi. Želimo sretnu djecu koja će razviti vještine potrebne za život, govori emotivno Frane i dodaje da moramo učiti djecu čvrstom i samopouzdanom stavu u slučaju mobinga koji je danas, čini se, češći nego fizičko nasilje.
Djevojčica odlučnog pogleda
Nora Paleka (10), preslatka djevojčica s žutim pojasom odlučnog pogleda, ispričala je zašto je počela trenirati karate i što je najviše veseli.
- Prijatelji su mi trenirali karate i odlučila sam naučiti se braniti jer su me u školi počeli malčice zezati. Super mi je tu, osjećam se jako. I sad su mi svi ovdje prijatelji! Najzabavnije mi je raditi kate jer tu učimo nove poteze i osnažujemo se, priča nam Nora koja će, kad odraste, biti veterinarka ili frizerka, ali svakako će nastaviti trenirati karate.
- Sve do crnog pojasa, baš želim sve naučiti!, naglašava Nora koja se, osim karatea, bavi i pjevanjem.
David Herenda (7) voli karate jer uče kroz igru!
- Volim jako karate, volim kate i borbe. Dobar sam i na natjecanjima, a kad idem na natjecanja i borim se, osjećam se dobro, ali uzbuđeno! A i zabavim se s obitelji, kaže maleni, talentirani David potvrđujući da jabuka ne pada daleko od stabla...
