Zadranin Lovre Jurin, osvojio je zlatnu medalju u kategoriji do 94 kilograma u Jiu Jitsu na Europskom prvenstvu, nedavno održanom u Njemačkoj.Jurin je bivši član zadarskog Jiu Jitsu kluba Zadar, a danas je predstavnik Jiu Jitsu kluba Arrow iz Zagreba.
Povodom osvajanja europske zlatne medalje, u sklopu Hrvatske reprezentacije Jiu Jitsu, razgovarali smo o njegovom veličanstvenom uspjehu, trudu, upornosti i strpljivosti koju je je uložio u ostvarivanju zlatnoga rezultata. Ispričao nam je sve o početcima sportskoga putovanja, način na koji ga je ovaj sport oplemenio kao borca i kao čovjeka, podršci koju je imao od svoje obitelji, trenera, pomoćnih trenera i svih drugih ljudi uključeni u njegov razvojni put. Skroman i zahvalan, primjer je esencije te borilačke vještine.
S koliko godina ste počeli trenirati i koja su vam najupečatljivija iskustva u ranoj fazi formiranja u Jiu Jitsu?
- Jiu Jitsu sam počeo trenirati s 14 godina, neposredno prije upisa u srednju školu. Ono što pamtim je moje prvo natjecanje na koje sam otišao nakon samo sedam mjeseci treniranja. Naime, nisam bio siguran hoću li se uopće zadržati u tom sportu jer mi je to bio prvi borilački sport koji sam probao, nakon osam godina treniranja košarke. Fizičke predispozicije nisam imao, a bio sam među fizički slabijima u klubu. Iz nekog razloga me taj sport jako zaintrigirao, te sam odlučio ostati i na kraju se odvažiti i odraditi svoje prvo natjecanje, na državnom juniorskom prvenstvu, gdje sam osvojio srebrnu medalju nakon tri borbe.
Jiu Jitsu idealan za nošenje sa stresom
Svaki sport je specifičan i po nečemu se izdvaja od ostalih, što je Jiu Jitsu i kome biste preporučili baš taj sport?
- Jiu Jitsu, je stara samurajska vještina koja vas obučava, ne samo isključivo tehnici samoobrane, već i načinu ponašanja u svakodnevnom životu. Nauči vas kako kontrolirati ego, kako biti ponizan, a istovremeno ti jača vjeru u sebe i svoje sposobnosti. Jedna od meni najdražih vrlina tog sporta je učenje sposobnosti tzv. “problema-solvinga”. Kada ste u jako velikom stresu, psihičkom ili fizičkom, Jiu Jitsu tehnikom ostaješ pribran i koncentriran, te nalaziš najlakše i najbolje rješenje u određenom trenutku. Iz tih razloga, smatram kako Jiu Jitsu može trenirati i trebao bi se okušati svatko. Naravno, ne morate se natjecati ako ne želite, ali zato možete imati mnoge dobrobiti za tijelo i duh te uživati u samom sportu. S druge strane, Jiu Jitsu kao sport je zbilja poseban jer i ako se odvažite i okušate se u natjecanju, možete to napraviti bez obzira na godine. Čak i ako ste stariji od trideset godina, postoje, osim težinskih i kategorije po godinama i možete se natjecati sa svojim vršnjacima. Mislim da je to odlična pozitivna i motivirajuća stvar za sve buduće sudionike.
Trebali ste savladati četiri protivnika, kako je tekao tijek borbe i kako ste ih pobijedili?
- Kada je izašao ždrijeb moje kategorije pregledao sam sve suparnike i nastojao sam vizualizirati nekakav “savršen” plan do finala. Po tom nekakvom “savršenom” planu, trebao sam pobijediti četiri borbe za redom kako bi osigurao zlatnu medalju. Kada sam pogledao nositelje kategorije, odnosno četiri najbolja borca, ohrabrivao sam se, jer sam jednog od njih pobijedio prošle godine na EP u Zagrebu.
Put do europskog zlata
- Prvu borbu sam imao sa suparnikom iz Norveške. Kako borba traje pet minuta, planirao sam je završiti što prije kako bi imao dovoljno snage i energije za preostale borbe. Uspio sam završiti borbu “gušenjem” za dvije minute te praktički neozlijeđen nastaviti turnir. Drugu borbu sam imao s jednim od favorita za naslov, borca iz Njemačke, kojeg sam prošle godine savladao na bodove na EP u Zagrebu. Mogu reći da mi je ovo bila čak i najteža borba turnira, ali to smo očekivali i izbornik i ja. Nakon cca 2 i pol minute tehničkog nadmudrivanja uspio sam protivnika natjerati da se brani i napasti ga s leđa. Nakon tog sam završio borbu “gušenjem” i osigurao prolazak u polufinale.Treću, polufinalnu borbu sam imao s još jednim favoritom za naslov i trenutnim Europskim prvakom i osvajačem svjetske medalje iz Izraela. Psihička priprema za samu borbu mi je bila jako izazovna, jer sam prošle godine na EP u Zagrebu od istoga izgubio polugom, ali sam ipak vjerovao u sebe da mogu pobijediti takvog suparnika. Borba je počela i nakon 20 sekundi borbe sam bio u bodovnoj prednosti od 5-0 te sam za 40 sekundi savladao i njega s polugom na ruci. Osjećaj je bio nevjerojatan jer sam se “osvetio” za poraz s prošlog EP i to na ovakav način, te si osigurao finale na EP ove godine. Nakon pobjede sam došao u “warm up” zonu dvorane i mobitel mi je stalno zvonio te su mi svi htjeli čestitati. Ali, znao sam da se moram što prije koncentrirati i fokusirati za finale, jer ništa još nije bilo gotovo, ako želim osvojiti europsko zlato. Četvrtu i finalnu borbu sam imao protiv trećeg favorita za naslov, natjecatelja iz Belgije. Lagao bih kad bi rekao da mi nije bilo teško se fokusirati na finalnu borbu, jer već i s tim osiguranim ulaskom u finale, ostvario sam najveći uspjeh u dosadašnjoj sportskoj karijeri. Uz pomoć izbornika i ostalih pomoćnih trenera u reprezentaciji, uspio sam se fokusirati, pripremiti i psihički i taktički za finalnu borbu. Nakon 1 i pol minute borba se preselila u parter, te sam jako brzo savladao protivnika polugom na nozi, za koju mogu reći da mi je jedna od najdražih tehnika.
Kad ste osvijestili da ste osvojili zlatnu medalju, što vam je prolazilo kroz glavu, kako ste se osjećali?
- Zasigurno sam imao jedan od najčudnijih osjećaja ikada u svome životu. Nakon što je protivnik u finalu tapkao jednostavno nisam mogao vjerovati da je to i da je sve gotovo. Osjetio sam preveliku navalu emocija i bio pozitivno šokiran osvojenim zlatom. Odmah nakon završetka sam nazvao roditelje i sestru putem video poziva i s njima podijelio veselje. Mogu reći da mi je to najljepši osjećaj koji sam doživio. Razmišljajući nakon svega, da je ovo zaista prvo zlato za Hrvatsku Jiu Jitsu reprezentaciju, jednostavno se osjećaš ponosnim na sebe i svoju zemlju. I nisam ponosan samo na svoj uspjeh, već i zbog toga što sam pokazao da i naša nacija spada u vrh ovog natjecateljskog sporta i da možemo samo još više rasti kao reprezentacija.
Što vam znači osvojeno europsko zlato, je li to kruna vaše sportske karijere ili je ipak vjetar u leđa za daljnja natjecanja, primjerice za svjetsko prvenstvo?
- Europsko zlato mi je samo pokazatelj da se sav trud oko priprema i moja predanost ovom sportu isplatio. Još kao srednjoškolac sam išao na EP i maštao o toj medalji. Mogu reći da sam išao minimalno pet puta na EP i nisam osvojio medalju, ali nisam htio odustati od te želje. Sada, kad nakon toliko pokušaja, ostvarite ovakav rezultat, naravno da ste zadovoljni sa svojim radom i bude vam drago radi toga, jer je to moj najveći uspjeh u sportskoj karijeri i da stvar bude bolja, taj rezultat sam ostvario s reprezentacijom, što me čini ponosnim, ali i donosi još veću odgovornost. Tako da ne mislim na ovome stati. Iduće veliko prvenstvo na koje sigurno idem je Svjetsko prvenstvo koje će se održati u 11. mjesecu na Kreti, kolijevci sporta. Svakako se namjeravam pripremiti maksimalno za to natjecanje i naravno da ciljam i na tu medalju.
Važnost obitelji na putu prema uspjehu
Možete li izdvojiti nekoga tko vam je bio posebna podrška na vašem sportskom putovanju?
- Ne bih izdvajao nekoga posebnog, jer je na mojem sportskom putu sudjelovalo puno ljudi. Naravno da sam najveću podršku imao od svoje obitelji, roditelja i sestre, a također i trenera iz JJK Zadar i trenera iz kluba gdje trenutno treniram JJK Arrow iz Zagreba. Još bih naveo i mnoge ljude iz Saveza, izbornika reprezentacije i ostale pomoćne trenere. Svi ti ljudi su mi uvelike pomogli prethodnih godina kako bi jednog dana, sustavnim radom, ostvario ovakav rezultat.
Što vam je taj sport donio generalno u životu?
- Sport me naučio da ne odustajem kada dođu teške situacije u životu. Ako ti je cilj ovakav veliki rezultat, jedini ključ uspjeha je ustrajan, sustavan i kontinuiran rad, kako u dvorani, pa tako i izvan nje. Ovaj sport mi je donio način ponašanja u “starom samurajskom duhu” kao što su disciplina, odgovornost i poštovanje sebe i drugih. Otac mi je znao često reći nakon mojih pobjeda na turnirima, “u pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne ponizi” i smatram da zbilja je tako.
Kako vidite budućnost Jiu Jitsa u Hrvatskoj?
- Što se tiče budućnosti Jiu Jitsu u Hrvatskoj, smatram kako smo na dobrom putu, ali mislim da možemo još i bolje. Iz godine u godinu raste broj djece i ostalih polaznika ovog sporta, što me neizmjerno veseli. Jako je bitno da djecu “od malih nogu” i mlade sportaše učimo sportskom duhu i svim dobrobitima koje ovaj sport donosi. S druge strane mi je jasno kako ovaj sport možda nije popularan kao nogomet i neki drugi sportovi, ali smatram kako i mi zaslužujemo veću podršku i pažnju, u hrvatskom sportu. Koga god da pitate, reći će vam da ovo ne radi zbog novca, već isključivo zbog neizmjerne ljubavi prema ovome sportu. Stoga, uz našu veliku predanost samom sportu i uz buduću pomoć ostalih sudionika i van sporta, smatram kako nam se smiješi svijetla budućnost i da smo uistinu spremni i sposobni za velike stvari, kako kroz natjecateljski Jiu Jitsu, pa tako i kroz rekreaciju.
