Istraživanja ukazuju na zabrinjavajuće trendove u mentalnom zdravlju mladih diljem Europe, posebice u Hrvatskoj. Kako prenosi Hina, svaki šesti građanin Europske unije živi s nekim oblikom mentalnog poremećaja, a u Hrvatskoj je situacija još alarmantnija, s čak 50 % svih mentalnih poremećaja koji započinju prije 14. godine života te 75 % njih prije 18. godine života.
Razgovarali smo s liječnicom Polonom Bencun Gumzej, specijalisticom školske i sveučilišne medicine te psihoterapeutkinjom za djecu, obitelj i odrasle, kako bismo razumjeli uzroke ovog zabrinjavajućeg trenda i saznali kako se možemo nositi s izazovima koji se sve češće javljaju.
Osjećaj beznađa
Kako biste opisali okruženje u kojem današnja djeca odrastaju? Je li suvremeni svijet jedan od faktora koji doprinosi tolikom porastu mentalnih poremećaja među mladima?
- Dijagnoze anksioznosti i depresije najbrže su rastuće dijagnoze među mladima. Istraživanje provedeno 2021. na više od 10 tisuća mladih u 42 zemlje pokazalo je kako velika većina mladih vjeruje da je čovječanstvo osuđeno na propast. Takvo vjerovanje proizlazi iz osjećaja beznađa i kronični je izvor stresa koji dugoročno ima ogroman utjecaj na sve aspekte zdravlja, ponajprije psihičkog. Evolucijska prednost nas ljudi jest iznimna sposobnost navikavanja i prilagođavanja na situacije, osobito ako one nastaju postupno. Ta naša sposobnost je možda i razlog što ne reagiramo na promjene koje su pogubne za naše psihičko i fizičko blagostanje, a koje se ne događaju preko noći. Skloni smo normaliziranju i prihvaćanju izrazito nenormalnih situacija. Puno toga što se u modernom društvu smatra normalnim nije ni zdravo ni prirodno, već krajnje nezdravo za naše fiziološke i mentalne potrebe. Svjedoci smo ogromnih promjena ‘normalne‘ svakodnevice koje se događaju doslovno unutar par godina (ne stoljeća ili desetljeća, kao nekada). Ako pogledamo kako medicina i društvo tretiraju ideju povezanosti psihe i tijela, bit će nam jasno da nam ta temeljna i krucijalna istina zapravo nije jasna. Skloni smo psihičke bolesti tretirati odvojeno od tijela i obrnuto, često ćemo tjelesne bolesti gledati kao nešto što nije povezano sa psihom. Istina jest da ni zdravlje ni bolest nisu nasumična stanja, već proizlaze i direktna su posljedica načina življenja života: mreže okolnosti, genetskog naslijeđa, odnosa, događaja i iskustva koje svaki pojedinac proživljava. Nadalje, sve je jasnije da naš mozak i um nisu neovisni od drugih umova i mozgova, već da funkcioniramo i definiramo se kroz interakciju s drugima, kako u zdravlju, tako i u bolesti.
Promjene u ponašanju
Koji su najčešći znakovi koji ukazuju na mentalne poteškoće kod djece i mladih?
- Najdublji i najvažniji utisci koji će značajno definirati način na koji ćemo živjeti i doživjeti život događaju se u djetinjstvu. Vrlo se često naglašava kako su prve godine života najvažnije, ali u praksi rijetko vidim koliko su roditelji i okolina svjesni što se sve formira na temelju djetetova iskustva u prvim (3, 7, i 15) godinama života. Djeca se rađaju kao emocionalno potpuno kompetentna ljudska bića. Mi ih tako ne doživljavamo jer izostaje onaj dio koji mi odrasli smatramo najvažnijim, a to je govor, puna svjesnost i razumsko logično promišljanje. Prve godine života su period kada i roditelji i djeca pokušavaju najbolje što znaju ostvariti suradnju i kreirati bliskost, pripadanje i zajedništvo. Većina taj dio uspješno savlada i rijetko će roditelji (osim u slučajevima značajnog odstupanja od ‘normalnog‘) razvoja osvijestiti koliko adaptacijske energije ulaže njihovo dijete u cilju suradnje s roditeljskim i društvenim zahtjevima socijalizacije. Prvi znakovi da nešto možda nije u najboljem redu, odnosno da su djetetovi kapaciteti za suradnju narušeni, primjećuju se tek kada se pred dijete postave zahtjevi adaptacije na vrtić ili školu. Svjedoci smo sve ranijeg smještanja djeteta u jaslice i vrtiće (odvajanja od primarnih skrbnika u vrlo ranoj dobi), što je još jedna ‘normalnost‘ koja definitivno nije zdrava za razvoj djeteta. U ovoj dobi djeca teško da mogu izreći kako se osjećaju i koje zaključke iz tog iskustva imaju. To najčešće neće biti u stanju ni u školskoj dobi, ali će zasigurno pokazati promjene u ponašanju. Ako tražimo prve znakove eventualnih psihičkih teškoća, moramo jako dobro opažati promjene u ponašanju naše djece. Neka djeca će znati reći, ali sva će djeca znati pokazati da nisu dobro. Veliko je pitanje hoće li to odrasli vidjeti i kako će protumačiti.
Kako razlikovati prolazne poteškoće od ozbiljnijih mentalnih problema kod djece i mladih?
- To je pitanje na koje je nemoguće dati odgovor, osim u rijetkim vrlo očiglednim situacijama. Po meni je neodgovorno i neozbiljno etiketirati bilo koju osobu ispod 20 godina dijagnozom psihičkog poremećaja, jer mozak prije 20 godine (u slučaju muškog spola čak 25 godine) nije u potpunosti završio razvoj, a mozak u razvoju ima iznimne kapacitete promjene (neuroplastičnost). Istina jest da velika većina psihičkih poremećaju u odrasloj dobi svoje korijene ima u djetinjstvu, ali to nužno ne znači da će svaka depresivnost, anksioznost, OKP ili ADHD i poremećaj u ponašanju u adolescentnoj dobi značiti istu tu dijagnozu u odrasloj dobi. Čak ni prolazni psihotični poremećaj nije garancija da ta osoba neće moći voditi konstruktivan psihološki ispunjen život. Ovo naglašavam upravo zato da upozorim na to da prebrzo i prejednostavno zaključivanje može donijeti puno više štete nego koristi. To ne znači da ne trebamo obraćati pažnju na ono što se mladoj osobi događa, nego upravo obrnuto! Što ozbiljnije i suosjećajnije shvatimo i uvažimo što nam mladi govore i pokazuju, to je veća vjerojatnost da će poremećaj biti prolaznog tipa.
Problem komunikacije osjećaja
Koje su najbolje strategije za komunikaciju s djetetom o njihovim osjećajima i emocionalnim stanjima?
- Problem komunikacije osjećaja jest u tome da velika većina odraslih zapravo nikada nisu ni učili ni naučili svjesno prepoznavati, komunicirati i kontrolirati ni vlastite osjećaje, te su u prilično nezgodnoj situaciji kada se susretnu s intenzivnim dječjim osjećajima. Ima jako puno savjeta i recepata (posebno internetskih) što bi i kako trebalo napraviti u određenim situacijama, iako je istina da recepta nema. Na žalost većine roditelja s kojima radim, ne postoji određena taktika koju samo treba primijeniti i sve će biti dobro: dijete će ići u školu, učiti, biti dobro, neće raditi probleme… Mi odrasli moramo biti svjesni činjenice da kad mlada osoba (najčešće se radi o ranoj ili kasnijoj adolescenciji) prestane surađivati s roditeljskim zahtjevima, to nije nešto što je dijete odjednom odlučilo. Prije toga je dijete godinama surađivalo i pokušavalo se uklopiti i naći svoj način kako može funkcionirati u obiteljskom-školskom-vršnjačkom miljeu... I zaključilo da nije uspješno, da mu jednostavno ne ide! Kada se to dogodi, mi odrasli (roditelji, profesori, učitelji, treneri) trebamo stati, poslušati što dijete govori i pokazuje, pokušati razumjeti perspektivu i iskustvo iz kojeg dijete nastupa i suosjećati s tim. Zvuči jako lako i logično, jedino što je preduvjet za tu vrstu "taktike" jest odustati od toga da ja znam, da trebam ja riješiti problem i znati što dijete treba bolje od njega. Da bismo to mogli, moramo usvojiti i prihvatiti da ne znamo, odnosno proći proces odučavanja od onog što nam prirodno i ‘normalno‘ dolazi kao naša autentična reakcija: "Moram pomoći djetetu da riješi problem, samo slušaj što ti ja kažem, ja znam bolje!".
Samo čuti i suosjećati
Možemo li kao roditelji/skrbnici prevenirati razvoj mentalnih poremećaja kod djece i mladih, i koji su najefikasniji načini podrške u tom procesu?
- Znanost sve više potvrđuje teoriju kako je u osnovi svake psihičke bolesti trauma, bilo kao uzročnik bilo kao okidač. Sama riječ trauma asocira na neki veliki značajan traumatski događaj, nešto što ćemo svi reći: "Da, to je strašno!". Tu nam je poveznica najčešće jasna, logična i vidljiva. To su traumatski događaji s velikim T: nesreće, teške bolesti, smrti, ratovi, prirodne katastrofe, razvodi, zlostavljanja… Međutim, istraživanja razvojne psihologije definiraju pojam traume kao unutarnji doživljaj vanjskog zbivanja koje je za to ljudsko biće i njegov stupanj razvoja nemoguće proraditi, razumjeti, integrirati. Primjeric, banalna situacija: roditeljska ljutnja kad dijete od godinu ili dvije odbija jesti blitvu ili nešto što roditelj smatra da je neophodno i zdravo. Ako roditelj iz svoje nesigurnosti i straha počne vikati, ljutiti se i biti uznemiren, to djetetova psiha (stupanj razvoja) jednostavno ne može razumjeti, proraditi i integrirati. To su traume s malim t. U zadnje vrijeme sve više postaje očito da postoji i treća vrsta razvojne traume, trauma s muklim t. To su traume kada dijete ne dobije ono što mu je razvojno neophodno. Kad roditelji razmišljaju o pojmu roditeljstva, najčešće ga svode na pojmove ljubavi koju daju i sreće koju žele za svoje dijete. Skoro svaki roditelj će reći da želi da njegovo dijete bude sretno. Što ima u tome loše? Ništa, osim da to nije ono što dijete treba i nije najvažnije, već je prije neka vrsta preduvjeta (roditeljska bezuvjetna ljubav) i povremene nuspojave (djetetova sreća). Ono što dijete treba za razvoj su pripadanje, bliskost, viđenost, uvažavanje, sigurnost... Jednom riječju - odnos! Trauma s muklim t nastaje kada dijete nije viđeno, nije važno, ne pripada. Ni jedan roditelj svjesno i namjerno ne uskraćuje djetetu ove stvari, radi se opet o banalnim "normalnim" svakodnevnim situacijama. Na primjer: "Kako je bilo u školi?, umjesto "Kako si?". Djetetu možemo pomoći tako da gledamo što radimo (stavimo se u perspektivu djeteta i kako ono vidi to što mi radimo), pitamo dijete kako nas doživljava i što i kako osjeća naše roditeljstvo. Zvuči jednostavno, ali nije jer zahtijeva od roditelja veliki stupanj samosvijesti i kontrole vlastite reaktivnosti. Najteže je u poziciji roditelja ne znati, nemati rješenje, ne braniti se, ne objašnjavati - samo čuti i suosjećati!
Kada je potrebno potražiti stručnu pomoć za dijete koje pokazuje znakove mentalnih poteškoća?
- Kad dijete ima temperaturu ili je palo i boli ga noga, postavljamo li pitanje treba li ići liječniku? Najčešće ne. Međutim, zbog potpuno krivih uvjerenja prijašnjih generacija postoji stigma psihičke bolesti kao nečeg sramotnog, nečeg za što su roditelji krivi ili nečeg što dijete izmišlja jer je lijeno i razmaženo, stoga će većina roditelja odgađati zatražiti pomoć. Ponekad je pomoć potrebna roditelju, ponekad djetetu, ali najčešće cijelom sistemu roditelj-dijete. Ako niste sigurni, zašto ne biste otišli provjeriti s nekim tko zna? Na pitanje kada treba potražiti pomoć, ako sami sebi postavljate takvo pitanje odgovor je - da.
