Iako se sve manje priča i piše o hrvatskim navijačima koji su nakon sukoba s grčkim navijačima, zbog tragičnog ishoda jednog grčkog navijača, završili u tamošnjim zatvorima, meni je sve više pred očima slika tih mladih ljudi, vezanih ruku, isprebijanih, izranjavanih i zatvorenih u tamnice.
Djeca?
Pokušavam se staviti u njihov položaj. Zamišljam kako ta, gotovo djeca, sputani, zarobljeni, čame i trpe tko zna kakve torture u zatvorima jer je njih stotinu i dvojica razbijeno u manje grupice i pozatvarano u dvadeset i jednom zatvoru diljem Grčke.
O čemu razmišljaju? O moru i ljetu koje su mogli provesti na suncu i plažama? O prijateljima i obiteljima? O izgubljenom poslu i školovanju? Ili samo o golom preživljavanju poput životinja stjeranih u stupicu? U mračnim noćima kad su im oči širom otvorene dok napeto osluškuju svaki šum zla koje iz mraka vreba, možda, možda se sjećaju onih lijepih trenutaka iz svog djetinjstva kad su se bezbrižno igrali i uživali u slobodi koju samo Bog može dati. Kažem - možda i nadam se i molim se da je tako.
Teško je i gotovo nezamislivo, i onome tko ima ogromnu maštu, zamisliti kakve su noći i gluhi mrak u tamnici. Koliko su grozne noći bez sna u kojima vladaju strah i zlo, toliko su užasni i dani ispunjeni ispitivanjima, maltretiranjem, prijetnjama i batinama koje su, kako kažu oni što su prošli grčke zatvore, uobičajena praksa njihovih pravosudnih policajaca.
I najtvrđe i najhrabrije i najluđe te metode slome i unište na način da se cijeli život koji im preostane nikad više ne mogu osjećati kao cjeloviti ljudi. Većina, kad izađu na slobodu, nastavljaju živjeti, bolje rečeno vegetirati, usamljeni, slomljeni bez sjaja u očima i radosti u srcu, pomišljajući na suicid kojeg često i izvrše.
Manji pak dio je onih kojima se u tamnici srce ispuni bijesom i mržnjom te u svima vide krivce za svoju sudbinu i uvučeni u kolo zla nastavljaju širiti taj krug uvlačeći novu mladu izgubljenu i nesretnu djecu i srljaju do novih tragedija u kojima nerijetko i sami skončaju.
A roditelji?
Kako je roditeljima? Kako je majkama te djece strpane u zatvore? Kakve su njihove noći i dani? Zlo kad udara, ne udara samo po jednom. Ono zahvaća sve, cijelu obitelj i sve uništava u svom sadističkom orgijanju. Uzalud novci, uzalud odvjetnici, veze i poznanstva, svatko brine o svojim brigama i ljudi u nevolji ostaju sami i sami se koprcaju u svojoj muci.
Svi oni “mali” propusti koji se dok su djeca malena čine tako bezazleni i benigni, s vremenom rastu i rastu dok ne postanu pravo zlo iz kojeg se teško iščupati. Ti “mali” propusti koje roditelji čine od najranije dječje dobi redovno se osvećuju i prerastaju u velike probleme. Taj nedostatak ljubavi i brige za svoju djecu, guranje mobitela i tableta djeci u ruke od najranije dobi, kupovanje stvari i igračaka, nebriga i nedostatak kontrole nad djecom kad malo porastu. S kim su, što rade na Internetu, piju li i puše li, kad dolaze kući, što rade kod djeda i bake kad su na praznicima? Sve su to pitanja o kojima većina roditelja uglavnom ne vodi brigu ili pak nedovoljno. Zašto? Izlika je bezbroj. Od umora i glavobolja do obveza na poslu. Od druženja i ogovaranja s prijateljicama do opijanja, kartanja i zabavljanja s prijateljima. Drugi pak imaju opravdanja u velikim obvezama u biznisu, trčanju za zaradom i onda kompenziraju darovima, markama, autima i “lovom”. A gdje je tu LJUBAV?
A ljubav roditelja je sve što dijete treba, od rođenja do kraja života. Gdje je ljubav? Da, ljubav, kao i novac, što dolazi od drugog “boga”, ne može dati onaj koji je nema. I tu dolazimo do pravog uzroka tragedijama koje pogađaju ne samo ovu djecu koja su skončala u grčkim tamnicama, nego i mnogu drugu koja, već prije puberteta, počinju tražiti ljubav u raznim supkulturnim skupinama i pokretima, među isto tako nesretnom i usamljenom djecom koja rastu bez istinske ljubavi i pažnje.
Rješenje?
Mnogi će roditelji u ovim danima dok su im djeca po zatvorima, kad vide da nema pomoći ni od koga, da ne pomažu ni prijatelji ni država ni lova zbog koje su dušu i svoju djecu prodali vragu, pronaći i naučiti moliti Gospinu krunicu vapeći i moleći da ih zagovara kod svoga sina Isusa Krista.
A sve je moglo biti tako jednostavno i lako. Samo trebamo slijediti svoju tradiciju, kulturu i vjeru. Očito nije dovoljno reći: “Pa djeca mi imaju vjeronauk u školi i u crkvi do krizme.” Naravno da to nije dovoljno. Vjeronauk koji se pohađa radi ocjene u školi ili primanja sakramenata u Crkvi ima smisla, ali samo onda kad se taj vjeronauk živi i u obitelji i na redovnim nedjeljnim Misama.
To smo mi, kao obitelji i kao narod, uglavnom zapustili. Mi koji smo se kao narod, nazivali “predziđem kršćanstva” postali smo ruševinom koja ne može štititi ni nas ni ostalo kršćanstvo koje propada i ruši se poput jednorednog suhozida. Zašto je to tako? Pa izgubili smo vjeru. Odmakli smo se od Boga i od naših predaka, od naše tradicije. Vezivni “malter”, koji se zove - vjera u Boga zamijenili smo šutom koja se zove novac, a šuta ne veže ništa i sve se ruši i pod najmanjim udarcem.
Ne želim biti propovjednik i moralizator jer sam i sâm veliki grješnik. I u moju se obitelj uvuklo zlo i borba protiv njega je neprekidna. I dan i noć ta borba traje jer kako kaže Sveto pismo: “Sotona je ričući lav koji nikad ne spava i stalno obilazi gledajući kako će nekoga požderati”, a da nas ne bi požderao, trebamo živjeti u Božjoj ljubavi. Ljubiti Boga i svoje bližnje kao same sebe. Jer kako ne želimo da se nama neko zlo dogodi, tako više trebamo paziti da se našoj djeci i bližnjima ne dogodi nikakvo zlo.
