Na nedavnoj javnoj raspravi u gradskoj vijećnici, predsjednik Gradskog vijeća na odlasku Marko Vučetić, članovima Udruge mladih Arbanasa 1726., koji su se pobunili protiv projekta uređenja Trga Gospe Loretske jer smatraju da pogoduje privatnom investitoru, poručio je da je njihov skup “više od političkog, on je građanski”.
Kad je skup građanski, a kad politički?
Biti građaninom znači biti svjestan toga da je u tvojoj osobi sadržan čitav humanitet koji je realiziran u povijesnom svijetu. Konkretno, to znači da je osoba svjesna toga da je odgovorna i za ono što baštini iz povijesnog svijeta, ali i za ono što sad stvara i što nastaje. U konkretnom slučaju, akteri su se našli u gradskoj vijećnici, što im je omogućeno zalaganjem političara, a oni kao građani su došli da afirmiraju neke politike, ali i da neke politike pred njima ustuknu. Biti građanin znači imati svijest o tome da se u tvom subjektivitetu nalazi sva moguća politika. Neke politike ćeš afirmirati, neke negirati, neke kritizirati, a neke pokušati potjerati u najsramniji kut povijesti jer te ugrožavaju i negiraju tvoju građansku svijest. Oni su pokušali mladima posredovati upravo partikularnu pripadnost, a to je da s pozicije pripadnosti političkoj stranci otkažu poslušnost građanskoj svijesti. Od gradonačelnika Branka Dukića i nekadašnjeg predsjednika MO Arbanasi Zvonimira Rogića mladima je poslana poruka da mogu biti ili članovi i simpatizeri HDZ-a ili mogu biti u ulozi egzekutora vlastite građanske svijesti, kazao je Vučetić.
Zoon politikon
Politika se danas nerijetko shvaća kao pitanje ideološke ili stranačke pripadnosti. Koliko je to ispravno i kako se tu uklapa Aristotelova sintagma otprije 2000 godina “zoon politikon”?
Čim progovaramo, identificiramo se kao političko biće. Dimenzija riječi je bitno socijalno uvjetovana, jer bez društva ne bismo mogli usvajati jezik i bez jezika se ne bismo mogli izricati. Čim progovorimo, u naš horizont smo uveli i društvenu dimenziju, a čim postoji društvo, onda postoji i potreba da se ono uredi, a to je politika. Politika je uređenje javnog života i to onog iz kojeg nitko neće biti isključen. Ovo što se kod nas događa nije događaj političnosti, već događaj dnevnog preživljavanja u vlastitom poniženju i samoponiženju. Ne vidim nikakvu ideološku osnovu u sadašnjim političkim strankama. Kad promatram kao profesor političke filozofije, u sadašnjem HDZ-u vidim previše elemenata nekakve socijaldemokracije, a građani ne vide da se SDP, zahvaljujući Milanovićevim akrobacijama kojima su članovi te stranke vjerni, pretvorio u jednu veoma konzervativnu nacionalističku opciju. Sad imamo paradoks. Ako bi netko htio glasovati za ono što odgovara suverenističkom pogledu na Hrvatsku, trebao bi glasovati za SDP, a oni koji bi htjeli glasovati za sentiment režimske socijaldemokracije koja vodi računa o građanima, ali u sistemu “pravde zatvorenika” gdje su državne institucije i državni odvjetnik podređeni stranci, taj bi trebao glasovati za HDZ. Tako da sada istovremeno imamo i lijevog i desnog Tita i lijevog i desnog Tuđmana. Naši političari ponašaju se na razini dementne evolucije koja zaboravi da je evoluirala i iz čega. Svi koji danas slijede Tuđmana, a slijede ga mnogi pogotovo u HDZ-u i desnije od njih, osuđeni su na dementno samoponiženje jer ustaju protiv povijesnog komunizma veličajući Tuđmana koji je u povijesnom svijetu bio branitelj tog komunizma. Kod nas se ljevica poništava desničarenjem, a desnica se usavršava ljevičarenjem.
Zadar je palijativni grad bez palijativne skrbi
Odražava li se to i na lokalnu politiku?
Tu nema nekih velikih ideoloških prijepora ili politoloških izazova, jer na lokalnoj razini nećemo promišljati ideju nacije ili raspravljati o pitanju abortusa. Lokalni problemi su brutalno egzistencijalni, odnosno riječ je o najnižoj egzistencijalnoj razini. Mi trebamo omogućiti rađanje stanovništva i njegovo umiranje, trebamo voditi računa o institucionalnom praćenju tog rađanja i umiranja, trebamo graditi dječje vrtiće i staračke domove, te između rađanja i umiranja osigurati institucionalnu podršku i ugodu u tom ritmu u kojem smo produktivni. Mi ne manifestiramo svoju pripadnost Zadru opiranjem gay paradi ili zalaganjem za Hod za život, već time što smo svjesni zadarske kulture, mentaliteta i trauma kroz koje su prošle prethodne generacije. Ništa od toga se ne događa, tako da je Zadar zapravo palijativni grad bez palijativne skrbi. Mi smo grad koji, zahvaljujući čistom slučaju, ostaje na životu i u agoniji umire, a da toga uopće nismo svjesni. Građani to mogu osvijestiti, ali trebaju se lišiti socijalne slabosti. Ja nemam ni emocionalni ni spoznajni odnos prema društvenim strukturama. Imam svoj put, svjestan sam svoje smrtnosti, imam svoje egzistencijalne izbore, odnosno potpuno sam realiziran u svojim identitetima i svjestan sam da niti jedan moj privatni identitet nije javan. Svoju privatnost nikome ne dam, a kad se radi o uređenju javnog života vodim računa da je on dostupan svima i da usrećuje sve koji nemaju nasilne identitete. Čovjek mora biti vrijednosno i duhovno biće, a izvori naših morala nisu jedinstveni. Netko moral traži u filozofiji, netko u religiji, a netko u nečem trećem. Želio bih da Zadar bude grad racionalne sućuti, a to znači da u svakom čovjeku pronađemo element koji će u nama probuditi ljudskost ako ona bude ugrožena. Ja sam sućutan prema svima na ljudskoj razini, iako odbacujem i kritiziram njihove metode. Nažalost, HDZ nije sućutan prema onima koji ne pripadaju njihovim strukturama. HDZ, ako ostane bez Zadra, neće pokazati sućut prema tom gradu, nego će se okrenuti protiv njega.
Možemo iskontrolirati ono čega se bojimo
U Gradskoj vijećnici su mladi Arbanasa otvoreno rekli da se njihovim roditeljima prijeti policijskim pretresima, jer su se usudili pobuniti protiv nečega o čemu vlast odlučuje. Kako to komentirate?
Čovjek mora imati otpor prema autoritetu jer on je tu da ga ne poštujemo, a ne da pred njim pokleknemo. Ipak, suočeni s vlastitim egzistencijalnim pritiscima, građani često pokleknu pred autoritetom, nerijetko zbog straha kako će im pobuna protiv političkih struktura donijeti probleme na poslu i u privatnom životu, što su priče koje se mogu čuti od brojnih zadarskih “pobunjenika”. Biti građanin znači ne biti kukavica. Ne može se netko iz straha i kukavičluka upustiti u izgradnju ljudskog svijeta, jer to je svijet lišenosti straha i kukavičluka. Odnosno, mi imamo mogućnost da iskontroliramo ono čega se bojimo. Ako vam netko prijeti, trebate ga suočiti i učiniti sve da više nikada nikome ne zaprijeti. Kada je riječ o političkim strukturama, njih ugrožava upravo hrabrost i inat građana koji su shvatili da će, ako pokleknu pred prijetnjom ili ucjenom, biti u stanju roba, a robovlasništvo je čak i zakonom ukinuto. Samoodrediti se znači imati svoj život u svojim rukama. Ako mi netko zaprijeti i ja povjerujem da je ta prijetnja realna i ustuknem, onda sam se pretvorio u roba i više se ne mogu samoodrediti. Mislim da je to problem ovog grada, jer u metaforičkom smislu ima dovoljno robova, koji su 30 godina zahvaljujući strahu i lažnom predstavljanju sebe kao lojalnih simpatizera HDZ-a, dok su zapravo ništa drugo nego robovske kukavice koje su omogućile da takve strukture opstanu. Ista stvar je i u Rijeci, samo je ondje SDP u pitanju. Gdje god nemate promjenu vlasti, ne možete govoriti o demokraciji, jer ona neprestano rezultira promjenama.
Građanska odgovornost
Što znači biti građanin u punom smislu?
Kao građani smo odgovorni za sve što se događa, jer biti građanin znači biti odgovoran za lokalnu zajednicu, državu, čitav svijet i čitav humanitet, a biti odgovoran znači biti svjestan uzročno-posljedičnog slijeda koji vrijedi u povijesnim okolnostima. Nas kao suvremenike povezuju ideje, a ne to što s nekim dijelimo vrijeme i prostor na kojem se nalazimo. Jedino što nas može osvijestiti i pokrenuti građanski aktivizam je povratak uz prirodnost. Zato ja ne mogu otići na Thompsonov koncert jer on nije u mom vremenu, ne okuplja nas ista ideja, a zato ne mogu ni ostvariti kontakt s Brankom Dukićem ili Antom Ćurkovićem. Ali moji suvremenici su mladi Arbanasi zato što su se pobunili, ali ne zato da nešto sruše već zato da nešto sačuvaju, a to je tristogodišnji kontinuitet Arbanasa. Ovo što se događalo u Vruljici, nije ništa drugo nego okupljanje oko neutralnosti prirode, pokušaj da se ona sačuva iako smo svjesni da će biti betonirana. To je jedan gotovo uzaludni pokušaj zato jer je tu ostala skrivena građanska svijest. Događaj se htio prikazati kao nepolitički događaj, a bitno je politički, jer politika određuje što će biti betonirano. Oni koji smatraju da nisu bili na skupu podrške SDP-ovim lokalnim politikama, imaju problem. Ako nisu svjesni toga, ja im savjetujem da uopće ne izlaze iz kuće kad su lokalni izbori zato što nisu svjesni političke realnosti. Vruljica i neke buduće Vruljice neće se sačuvati time što glumimo da ne želimo drugačije lokalne politike, već time što smo svjesni da ne pristajemo uz ovakve lokalne politike.
