Uostalom, kako vi to zamišljate idealnog člana Gradskog vijeća Zadra?
Koje osobine taj mora imati? Integritet? Nepokolebljivo poštenje? Moralnost? Dokazanu stručnost? Inteligenciju? Elokventnost? Obrazovanost? Socijalnu empatiju? Osjećaj za pravdu? Hrabrost? Gadljivost na korupciju i kriminal? Odstranjen “gen za slijepu pokornost i poslušnost”? Mogućnost kontrole vlastitog ega? Ambiciju “broj manju” i toleranciju “broj veću”?
I treba li taj vaš idealni tip gradskog vijećnika imati barem jednu od tih osobina? Ili njih nekoliko? Ili sve, ako ste baš nepopustljivo zahtjevni i ako ste tvrdo uvjereni da bi tamo trebali sjediti “najbolji od nas”? Mora li biti mlad (jer to navodno znači da je neiskvaren, iako brojni primjerci iz inkubatora stranačkih mladeži pokazuju nešto posve drugo) ili bi mu dobro došlo nešto životnog i radnog iskustva? Pritom je potpuno sigurno da prethodni niz nije ni približno iscrpljen i da ga svatko od vas može nastaviti do sutra.
Ono što želimo i ono što imamo
Kad odete korak dalje i kad probate tog svog zamišljenog idealnog gradskog vijećnika usporediti s ovih 27 ljudi koji trenutno sjede u gradskom parlamentu, čeka vas, pod uvjetom da ste uspjeli eskivirati blaži moždani udar, mučna spoznaja o frustrirajućoj uzaludnosti te usporedbe. Jer, sasvim je sigurno, svoje osobne kriterije prepoznajete u poražavajuće malom broju “uvaženih”!
Kako smo, k vragu, došli u ovoliki raskorak između onog što mislimo da nam treba i ovoga što imamo?! Gdje je pošlo u krivo?
Tako se na gotovo brutalan način postaje svjestan da “idealni tip” gradskog vijećnika ne živi među nama, a ako se i krije tu negdje oko nas – jednostavno se ne želi kandidirati i postati jedan od 27 “uvaženih”. A kad potrebna količina klaunova uđe u onu kamenu Mussolinijevu zgradu na zadarskom Narodnom trgu, stara palača ne postaje gradska vijećnica nego provincijski cirkus sa sve netalentiranijim izvođačima.
Među “27 uvaženih”, u ovom ili nekom drugom mandatu, našlo se previše likova koje nitko nikada nije čuo da su nešto rekli, vlasnika kupljenih i sumnjivo stečenih diploma, radnim mjestima ušutkanih poslušnika cijepljenih od bilo kakvog suvislog protivljenja, sinova i kćeri gradskih moćnika, osvjedočenih nasilnika, neznalica opće prakse, demagoga, jeftinih populista, kriminalaca, “kontradiktornih poduzetnika”, sitnih kalkulanata, egomanijaka, potkupljenih jadnika s ugrađenim kugličnim ležajem u ramenu od kojih se samo očekuje da u propisanom trenutku dignu ruku...S vremenom se šatra (valjda sukladno prostornom planu?!) proširila na cijeli grad i sve njegove institucije.
I stigli smo tu gdje jesmo.
Ali, gdje je to točno?
Razorna rečenica Svena Marcelića
Ma koliko bila dijagnostički ispravna, nedavna izjava zadarskog sociologa Svena Marcelića u suštini je zastrašujuća. Njegovo se ime pojavilo po društvenim mrežama i medijima kao ime mogućeg zajedničkog gradonačelničkog kandidata oko kojeg bi se mogli složiti čak i nepomirljivi dijelovi zadarske opozicije i konačno HDZ-u oduzeti funkciju gradonačelnika. U kuloarima, zazivali su to i neki od opozicijskih vođa.
Obrazlažući razloge zbog kojih mu ne pada na pamet biti bilo čiji kandidat za gradonačelnika, Marcelić najprije konstatira da nijedna politička stranka ili grupacija nije s njim imala nikakav ozbiljan kontakt na tu temu, a onda među ostalim navodi i da nije siguran da u Zadru uopće može okupiti 27 ljudi i biti apsolutno siguran da mu u kritičnom trenutku netko od njih neće zabiti nož u leđa.
Ta razorna rečenica podjednako oštro i nemilosrdno reže po svim dijelovima lokalnog političkog spektra. Čitali je kako god hoćete, iz nje se Zadar pomalja kao “glavni grad političke korupcije” u kojemu je teško okupiti 27 nekorumpiranih i neustrašivih ljudi spremnih i odlučnih mijenjati odavno dotrajali režim lokalnog HDZ-a ne pitajući za cijenu. Za status Zadra kao “metropole korupcije” ponajviše je, dakako, zaslužna vječna vlast HDZ-a odakle se korupcija kao morbidni socijalni karcinom zavukla u svaku poru društvenog i javnog života. Neograničene resurse i isto takav koruptivni potencijal ovdje ima samo HDZ, pa je jasno tko bi gurnuo nož u ruke makar jednom od “27 Marcelićevih ljudi”.
Ranjivost HDZ-a i neupečatljivost oporbe
Ali, to ne znači da svi HDZ-ovi protivnici unaprijed mogu računati na aboliciju zbog golim okom vidljivog manjka dovoljnog broja kompetentnih ljudi i za većinu u Gradskom vijeću, a kamoli za sve one pozicije koje bi, u slučaju pretpostavljene izborne pobjede, morale biti zahvaćene nužnim kadrovskim redizajnom. Ako je točno da je zadarski HDZ trenutno najranjiviji u posljednjih 30 godina, pitanje je ima li opozicija dovoljno upečatljive ljude koji bi mogli iskoristiti ovu priliku i makar u “sudačkoj nadoknadi” stići do pobjede.
Nema političke stranke koja u nekom trenutku na lokalnim izborima nije poželjela u gradonačelničku fotelju lansirati nekog od svojih “zaslužnih članova”. Mahom se radilo o nepokolebljivim vojnicima svojih stranaka, mahom su kandidati ujedno bili i predsjednici nekakvih “lokalnih ogranaka” ili istaknutiji zaslužnici iz stranačko-birokratskog aparata. Na takvim kadrovskim profilima se predugo inzistiralo, čak i onda kada je bila riječ o ljudima iz kojih kao da je kirurški odstranjena svaka karizmatičnost, pa su iz njih vrištali neopozivi manjak integriteta i liderskih manira. Moglo bi se pokazati da sezone takvih kandidata još nisu prošle, što sugeriraju i zasada objavljena imena kandidata.
“Provjereni stranački ljudi”
HDZ opet ide na “provjerene stranačke ljude”, “režimske osovine”, nije iznenađenje što Šime Erlić i Ante Ćurković idu u utrku za gradonačelnika i njegovog zamjenika. Definitivni odlazak Branka Dukića otvorio je prostor za “mlada lica” HDZ-a, tandem koji bi se mogao nazvati dugo pripremanim “projektom” gradskog HDZ-a. Božidar Kalmeta je pred krajem suđenja, Božidar Longin je pred početkom suđenja, dolazi do “smjene generacija” i na toj razini HDZ-a, pa je trenutno najizglednije da će HDZ za župana kandidirati Željka Čulinu, što ni u kom slučaju nije moglo proći bez suglasnosti Andreja Plenkovića, ali oko imena kandidata za župana i dožupana još postoji minimalna mogućnost za promjene u zadnji čas.
Vudu seansa u potrazi za liderom
Zadarska opozicija bi najradije, ako je ikako moguće pod okriljem noći, na Gradskom groblju priredila nekakvu vudu seansu ne bi li ikako oživjela Stanislava Antića. Ali, legendarni direktor SAS-a kao spasonosno kadrovsko rješenje više nije dostupan, “antići” ne rastu na okolnim stablima, kronični nedostatak lidera oko kojega bi se mogla okupiti razmrvljena opozicijska većina i dalje je kronična bolest “antihadezeovskog fronta”, a vrijeme istječe, dva mjeseca je prekratko razdoblje za stvaranje “opozicijskog vođe”.
Zato se u posljednja dva mjeseca na svim stranama, kako među biračima, tako i među političkim strankama, sanja o nekakvoj nezavisnoj mega listi koja bi mogla pomesti sve na što su Zadrani navikli. Po kafićima i konobama traje intenzivna potraga za pernatom ribom, nekakvim autohtonim političkim jednorogom koji nas može spasiti, a pritom se zaboravlja da je čak i toliko zazivana Antićeva nezavisna lista na kraju naišla na minu, što dodatno jača tezu Svena Marcelića o teškoćama u sastavljanju nepokolebljive i kompaktne liste.
Na kraju, jedni strahuju, a drugi se nadaju, da kemija s predsjedničkih izbora i Milanovićeva referendumska pobjeda može dobaciti i do lokalnih izbora. Najprije će biti da je u pravu Ernest Hemingway kad u knjizi “Starac i more” kaže:
-Sada nije vrijeme da razmišljaš o onome što nemaš. Razmislite što možete učiniti s tim što postoji.
