Od Nove godine, naime, na snagu stupa Zakon o osobnoj asistenciji, koji će prvi put uslugu osobnog asistenta propisati kao socijalnu uslugu koju redovito financira država.
Do sada su se osobni asistenti zapošljavali po projektima, preko udruga, a novac za njihove plaće - koje za puno radno vrijeme iznose oko 650 eura - osiguravao se iz fondova EU-a ili preko Ministarstva socijalne politike. Projekti su imali točno određeno trajanje, nakon čega su se udruge ponovno javljale na natječaj i, ako bi im projekt bio odobren, dobivale novu tranšu novca za plaće.
Donošenjem zakona osobni asistenti potpuno prelaze u ingerenciju države. Sam zakon naišao je na salvu kritika od strane osoba s invaliditetom jer je u dobrom dijelu neosjetljiv za njihove potrebe te i najteži invalidi mogu dobiti asistenta na najviše 11,42 sata dnevno, što znači da osobna asistencija ni izbliza neće postići svoj osnovni cilj - osiguravanje samostalnog života osoba s invaliditetom.
Isto tako, bez asistenata ostaje većina osoba kojima roditelji ili partneri imaju status njegovatelja. No, ni one osobe koje prema novom Zakonu imaju pravo na osobnog asistenta na to ne trebaju računati jer Ministarstvo socijalne politike nije napravilo ni osnovne pripreme za njegovu primjenu.
- Svim osobnim asistentima, prema Zakonu, sadašnji ugovori o radu završavaju 31. prosinca. Nakon 1. siječnja trebali su sklopiti nove, ovisno o broju sati asistencije koji je osobi s invaliditetom odobren. Prema našim saznanjima, još ni jedna osoba s invaliditetom nije dobila rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, što je nečuveno - ističe Nikola Ptić iz inicijative Osobni asistenti zajedno, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata, piše novinarka Jutarnjeg lista Kristina Turčin. (Hina)
