Informacija da Općina Jasenice priprema veliki projekt u dijelu Parka prirode Velebit označen kao "Prezentacijski centar Tulove grede - nove vrijednosti Parka prirode Velebit" i vrijedan četiri milijuna eura, obradovat će svakoga tko je imao užitak proći ovim biserom panoramskih cesta Hrvatske...
Partneri Općine Jasenice su PP Velebit i TZ Jasenice, prijavili su ovaj projekt na natječaj Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), a nakon što je Općini potvrđena pravomoćnost građevinske dozvole. Vodstvo Općine tim je povodom objasnilo kako se radi o obnovi i revitalizaciji postojećeg objekta, sada u zidinama i dijelom urušenog, što stoji nasuprot crkve sv. Frane, a za koju navode kako je nekoć bila carinska postaja. Vjeruju da bi tim projektom ovaj što se života tiče pust kraj ponovno živnuo, ali valja reći da je on povremeno i te kako živ. Uostalom kao zaljubljenik u ovu cestu u više sam navrata morao čekati mimoilaženje s izletnicima, a i niz godina organizirati više autobusa (mininbusa jer je velikima i te kako problem popeti se gore) za fanove Winnetoua, a čini to redovito desetljećima i TZ Starigra-Paklenice. No i motoristi odnosno bikeri otkrili su ovu milinu od ceste te ih nije rijetko vidjeti gdje "praše" od Obrovca ka Sv Roku. Konačno posljednji sam godina od prijatelja iz Europe velikih fanova Luke Modrića višekratno natjeran odvesti ih do zaseoka Modrići pa i stare pudarske kuće (također ruine) u kojoj je službovao Lukin djed po kojem je dobio ime...
Navodno bi u objektu uz prezentacijski centar niknulo i odmorište i planinski smještajni kapacitet koji će poslužiti u slučaju nepovoljnih vremenskih uvjeta, ali i ugostiteljski objekt gdje će svi posjetitelji moći predahnuti. Kako ovdje nema električne energije tome bi trebale poslužiti fotonaponske ćelije. Uglavnom plan me oduševljava, a ako bi sve išlo prema njemu, dogodine bi mogla i početi gradnja.
Riječ dvije o Majstorskoj cesti
Majstorska cesta (službeno danas Državna cesta D547) bila je prva suvremena cestovna spojnica južne i sjeverne Hrvatske svečano otvorena 4. listopada 1832. godine. Time je povezala veliko Austrijsko carstvo sa svojim posjedom - Dalmacijom, stečenim nakon vlasti Napoleona i bez poveznice s ostatkom carstva. Povezala je Sveti Rok u Lici preko Malog Alana i Tulovih greda s Obrovcem u Dalmaciji pa se tuda odvijao trgovački promet, a i poštanski između Beča i Zadra. U tom vremenu građena je u nemilim uvjetima, a legenda kaže kako je dijelom građena probijanjem živih stijena mukotrpnim ručnim radom, da je kilogram razlomljenog kamenja plaćan kilogramom zlata.
Ukupna joj je dužina 41 km. U nas je uvriježen naziv "majstorska" iako njemački "Meisterstück", kako je još tada nazvana, u stvari znači remek-djelo. Iako vam je danas na dijelovima muka uspinjati se, a ne tek vrtiti serpetntinama, maksimalni nagib bio do 5,5 posto, za vrijenme kada je građena bio je iznimno napredan pa je i sada suvremen. Cijela priča počinje time što je napokon nakon Mletaka i Napoleona Austriji pripojena - Dalmacija. Bečki je dvor 1819. godine odlučio izgraditi prekovelebitsku prometnicu od Svetog Roka, preko Malog Alana (prijevoj je na 1.045 m n/v) do magistralne ceste za Obrovac.
Počelo se 1825. i do 1827. godine, 24 km duga dionica gradila se od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana, tadašnje dalmatinske granice. Druga faza gradnje bila je lička dionica duga 17 km od Malog Alana do Sv. Roka. Graditelj ceste Josip Kajetan Knežić trasu je sproveo po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama. Povijest kaže kako je makar s vrhunskim djelom izgrađenim u nemilim uvjetima, zbog visokog troška gradnje, spomenutih kilo kamena za kilo zlata, pao u nemilost bečkog dvora.
Crkva u Podpragu
Austrijski car Franjo II. u spomen novoizgrađene ceste sagradio je 1832. godine crkvu sv. Frane u Podpragu. Neobičnu i jer ima dva trijema i na strani koja gleda prema planini i koja je okrenuta prema moru. Podprag je kamena zavojita visoravan. Crkvica je bila posvećena 1839. godine i opskrbljena vrijednim svijećnjacima i drugim priborom za sveto bogoslužje. Najljepši ukras bila je oltarna slika sv. Franje koju je izradio mladi zadarski slikar Franjo Salghetti Drioli (1811. – 1877.), a danas se nalazi u Galeriji umjetnina u Splitu.
U nedavnom ratu je devastirana. Iako se Općina Jasenice poziva na carinarnicu dokumenti kažu kako je blizu crkve bio podignut gostinjac (hospicij) Male braće koji su pružali usluge putnicima, hodočasnicima i namjernicima, a također i pastoralnu pomoć župama podno Velebita. Ovo potvrđuje i Zadarska nadbiskupija na čijim stranicama su identični navodi (vidi okvir). Dakle Jasenice će zdanje vratiti izvornoj namjeni pa možemo govoriti o rekonstrukciji.
Cesta danas
Majstorska cesta pod zaštitom je Ministarstva kulture od kraja 2007. kao povijesna cesta i kulturno dobro, a time je spriječen pokušaj njezinog asfaltiranja, a općine Jasenice i Lovinac, pod čijim se teritorijem nalazi, pokrenule su i postupak obnove i stabiliziranja, da ju zaštite od vododerina, ali i sve većeg prometa.
TIjekom sezone aktivna je za mnoge izletnike koji su s ovom atrakcijom upoznati, a fanovi Winnetoua i Karla Maya najredovitiji su, jer ovo je mitsko mjesto iz tog filmskog serijala. Inače moguće je nabrojiti desetke filmova u kojima je korišten ovaj kraj (jednom su čak Tulove grede u filmu Herkul odglumile i Olimp), a osobno mi je jako simpatičan Mala pljačka vlaka Dejana Šorka. Banditska priča ovdje nije bez osnova jer upravo na Podpragu naći ćete spomenik oružniku Francescu Fracassu, koji je životom platio svoju hrabrost štiteći Majstorsku cestu i njezine putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio.
Na žalost uz nju ćete naići i na niz spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, a ispod Tulovih greda nalazi se i kapelica u spomen na Damira Tomljanovića Gavrana koju njegovi suborci i poštovatelji svakogodišnje obilaze. Danas predstavlja najatraktivniju panoramsku cestu, a s prijevoja Alan mnogi su teleobjektivima za vedra burnog dana uspjeli snimiti i talijansko kopno. Dio je Parka prirode Velebit.
