Uvjerena da ono što je nepokretno jednom mora podleći degeneraciji i raspadu, poljska spisateljica Olga Tokarczuk zapisala je u jednom od svojih djela da je promjena plemenitija od stalnosti. Za svoju je književnost Tokarczuk dobila i Nobelovu nagradu, ali pitanje dana glasi hoće li s nadolazećim izborima građani Zadra dobiti promjenu. Čeka li nas stvarno promjena o kojoj sada pričaju svi izborni akteri, je li degeneracija lokalnog političkog sustava dovoljno uznapredovala da bi se ona konačno dogodila. Ikakva: unutar postojećeg sustava ili izvan njega.
Ima li drukčije ponude?
Sve liste su predane, svi kandidati su poznati. Nepoznato je jedino ima li Zadar dovoljno političke energije, pameti i htijenja za nešto drugačije od onoga što desetljećima živi kao svoju kolektivnu sudbinu. I je li Zadranima to drugačije uopće ponuđeno.
Ako je suditi po onome što se događalo posljednjih desetak dana i po onome što su ovdašnji birači mogli pročitati kroz medije, najbolje bi im bilo očekivanja svesti na minimum. Ili, kako bi to rekao Gore Vidal: “Pola Amerikanaca nije nikada pročitalo novine, pola Amerikanaca nije nikada glasalo za predsjednika, a čovjek se samo može nadati da je to ista polovica”.
A što se dogodilo?
Ambicije bez pokrića
Najprije je u samoj završnici kandidiranja došlo do neviđenog stampeda izazvanog “nepremostivim problemom” - pokazalo se da neki podjednako bučni i ambiciozni aspiranti na vlast (ljudi koji su sami sebe uvjerili da mi, eto, baš nikako ne možemo preživjeti bez njih) jednostavno nisu u stanju prikupiti ni dovoljan broj urednih potpisa pod svoje smiješne liste! Ponavljajuća tragedija, farsa, što li.
Tako se potvrdila dugogodišnja ozbiljna sumnja zadarskih birača da je među onima koji sebe doživljavaju kao političare prevelik broj ne samo neznalica i nekompetentnih kreatura nego i ordinarnih neradnika i lijenčina željnih pažnje javnosti od koje očekuju jedino apriorno povjerenje i dovoljno glasova.
Takvi se kao komete pojave pred svake izbore, ali smetnu s uma da nakon četiri godine duboke hibernacije konačno nešto treba i raditi. Dok se oni sjete da prikupljanje potpisa nije isto što i pisanje stupidnih priopćenja koja će još stupidniji mediji gonjeni poslušničkim refleksom uredno objaviti bez mnogo pitanja, već je istekao rok. “Ali, mi nemamo dovoljno potpisa”?! Nema ih tko skupiti, a ionako je na društvenim mrežama i na subotnjoj špici puno ugodnije “razvijati palčeve” i mlatiti praznu slamu nego vrijeme trošiti na bezvezno ganjanje potpisa po ulazima i kvartovima!?
Provincijski izborni klaunovi
Bila je to očekivana samoeliminacija političkih egzibicionista kojima, kakav paradoks, manjak potpisa nije bilo jedino “samoubojstvo u političkom životu”. Već su oni navikli, pa nema veze, doći će i sljedeći izbori, valja samo biti strpljiv. Stići će valjda i njihovih pet minuta, jedino čega imaju u neograničenim količinama je neviđena želja da se prezentiraju kao provincijski izborni klaunovi. Po onoj alanfordovskoj: bolje ispasti budala nego iz Liburnijinog autobusa.
A onda je uslijedila još veća vijest: nakon tri mandata žestoke rafalne pucnjave, “politički diverzanti” iz Akcije mladih su na kraju propucali vlastite noge valjajući se u blatu lažiranih potpisa pod kandidacijske liste. Medijima je promaklo da su identičan problem imale i neke druge liste, ali su na vrijeme to shvatili i onda dostavili i protokolirali uredne potpise izbjegavajući sramotu. U posljednji trenutak.
Akcija mladih više nema na što računati, njihov očekivani broj mandata je u slobodnom padu, jedini “zlatni padobran” mogu očekivati ako njihovi birači nekim čudom budu spremni oprostiti im svinjariju s pokušajem prevare. Osim tog autentično “akcijaškog” problema, nema dileme da će njihov debakl ostaviti traga i na očekivanjima nekakve “antihadezeovske” političke grupacije koja se još nada da bi opet mogli HDZ-u iz ruku izbiti mogućnost da u Gradskom vijeću sklopi kakvu-takvu većinu. Pa još ako u drugom krugu svi podrže opozicijskog kandidata...
Utrka trojanskih konja
Nitko, to je čini se sigurno, neće moći bez koalicija sastaviti većinu, a to onda znači da će vlast biti skrojena ne na izborima nego pregovorima i(li) postizbornom trgovinom kada bi se moglo otkriti je li Stanisław Jerzy Lec bio u pravu kada je tvrdio da je politika utrka trojanskih konja.
Antihadezeovska većina u Gradskom vijeću? Ostavimo po strani činjenicu da bi se za stvaranje takve većine kao problem moglo pokazati i to što Mladen Ninčević uopće ne ide s listom za Gradsko vijeće, što, makar nominalno, sužava antihadezeovski front. Tu je i očekivani pad broja mandata koje može potegnuti Enio Meštrović, kao i potpuno neizvjestan kurs kojim će u “svijetlu budućnost” zaploviti Žuvela i kormilar Kapović. Uostalom, s nešto izmijenjenim pozicijama i glavnim glumcima, takav smo film gledali prije četiri godine i znamo kako je “uvođenje konačnih promjena u Zadru” završilo, tu smo kombinaciju već imali, pa je sve propalo i nema nikakvog predizbornog jamstva da će ovog puta biti drugačije.
Ključna četvrta trećina
Ma o čemu brujali nacionalni mediji, kojima je valjda intrigantna misao o mogućem “padu utvrde HDZ-a”, nad tom su se promjenom nadvili gusti oblaci s milijun nijansi sive. Prognoze nisu ništa bolje ni s promjenama koje najavljuje HDZ.
Mogu Šime Erlić i Ante Ćurković uz sebe zadržati trećinu starih i dovesti trećinu novih ljudi, pa sve garnirati trećinom navodno nezavisnih, ali će i dalje ostati ključna četvrta trećina. Četvrta trećina? Čemu čuđenje, HDZ je to, onaj stari dobri HDZ iz kojega najave o promjeni slušamo već mandatima unazad. Šuplja priča o “novoj paradigmi” vječne vlasti postaje prozirna ako se zna, a zna se, da ovdje nisu problem imena kandidata ni sastav lista, nego godinama građen sustav koji iz sve snage želi nastaviti funkcionirati po prastarom modelu kojeg odnedavno žele prekrojiti i maskirati, pa se sada zove “nova paradigma”. Uostalom, u kreiranje lista za provođenje “nove paradigme” HDZ je i ovog puta krenuo dobro utabanim stazama - s organiziranim prikupljanjem potpisa u gradskim poduzećima! Sve je isto, samo se drugačije zove.
I? Ako je antihadezeovska priča “perfektna”, a HDZ-ova “pluskvamperfetna”, odakle bi te navodne promjene političke klime u Zadru trebale stići? I ima li Zadar s dezintegriranim i razmrvljenim društvom i s pojedenim, nekompetentnim ili korumpiranim institucijama, uopće snage za bilo kakvu promjenu, ma odakle ona dolazila?
Naš je problem ako je sve ovo istina...
