Prekomjerno kockanje postaje, uz ostale ovisnosti, sve veći javnozdravstveni problem koji rezultira razvojem niza društvenih, socijalnih i zdravstvenih posljedica za pojedinca i društvo.
Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) Krunoslav Capak nedavno je izjavio da podatci iz istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj između 50.000 i 100.000 građana ima ozbiljnije simptome ovisnosti o kockanju, a procjenjuje se da je i do pola milijuna Hrvata direktno ill indirektno zahvaćeno problemima vezanim uz ovisnost o kockanju.
U populaciji mladih ukupno je 13 posto njih pod rizikom, a najviše koriste kladionice, automate, casino, lutriju, bingo, online kockanje.
Sve više mladih ovisnika
Budući da je za pretpostaviti da situacija u Zadarskoj županiji nije bitno različita od općeg stanja u Hrvatskoj, razgovarali smo s prof. psihologije, Lucijanom Rupić Krstić, univ. spec. act. soc, koja od 2011. godine radi u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i sveučilišna je specijalistica supervizije psihosocijalnog rada iz znanstvenog područja društvenih znanosti, znanstvenog polja socijalna djelatnost.
Nažalost, započinje Rupić-Krstić, istraživanja kontinuirano potvrđuju povećano sudjelovanje maloljetnika u igrama na sreću te dvostruko veću prevalenciju mladih problematičnih kockara (4 - 8 %) u odnosu na odraslu populaciju (1 - 3 %).
- Adolescencija je razdoblje života koje je općenito obilježeno testiranjima granica, društvenih (i roditeljskih) ograničenja i pravila što obuhvaća i kockanje - donosi osjećaj uzbuđenja, avanture i kao takvo bi se zapravo moglo promatrati kao dio normalnog odrastanja. No, s druge strane, nažalost, kod određenog broja ljudi, mladih još i brže, razvije se problem, odnosno kockanje prestaje biti zabava i postaje problem koji narušava osobno, psihičko, obiteljsko i akademsko, školsko, odnosno ukupno funkcioniranje. Dodatan je problem, posebno kada su mladi u pitanju, to što se pokazalo, iako priroda ove povezanosti nije u potpunosti razriješena, da je kockanje povezano s nekim drugim rizičnim, pa i delikventnim ponašanjima kao što je konzumacija alkohola, droga i drugo, pa se onda govori o tzv. fenomenu “sindroma problematičnog ponašanja”, tumači Rupić Krstić.
Porivi za uzbuđenjem
Kao i kod drugih ovisnosti, uzrok je kombinacija biologijskih (genskih predispozicija), psiholoških i socijalnih faktora. U podlozi ovisničkog ponašanja su porivi za uzbuđenjem i smanjenjem napetosti, najjednostavnije rečeno.
- Ovisnik se zapravo nastoji riješiti osjećaja unutarnje praznine, iscrpljenosti, umora, dosade, oslobađa se od identiteta društvenih uloga, sve nestaje i ostaju igra, iluzija, mašta... Mogu biti pokrenuti nekom emocijom ili događajem, npr. tjeskobom, usamljenosti, depresijom, osjećajem otuđenosti i od sebe i od drugih, kao i anksioznosti, osjećajem neadekvatnosti, krivnje, niskog samopoštovanja. Pokazalo se da su i neke osobine ličnosti, kao što su traženje uzbuđenja, impulzivnost i niska samokontrola, povezane s problematičnim ponašanjima, pa i kockanjem, govori Rupić Krstić.
Istraživanja su pokazala štetan i rizičan utjecaj oglašavanja, odnosno reklama, na ovisnost o kockanju. Osim toga, reklamiranje značajno otežava apstinenciju onih kojih se pokušavaju izliječiti.
- Međutim, potpuna zabrana nije niti realna niti moguća, stoga bi rješenje moglo biti jasno i zakonski propisano ograničenje oglašavanja. Činjenica je da svjedočimo pretjeranoj vizualizaciji koja nam se nameće elektronskim medijima, pretjerano smo prikovani za ekrane i postaje sve teže odvojiti istinu od laži, teže spoznajemo razliku između bitnog i nebitnog, teže osluškujemo vlastite potrebe, kao da više nismo subjekt nego objekt, postajemo ovisni i između ostalog “gutamo” reklame koje nam se neprestano prezentiraju. No, nisu samo reklame i marketing problem, već to što je kockanje, klađenje, igre na sreću ne samo legalno, nego i društveno prihvatljivo. Bingo, Lotto, sportske kladionice i dr. većina zapravo igra, kladi se i onda je posljedična činjenica da malo manje od desetine ukupnog broja ljudi koji igraju na sreću gubi kontrolu i postaje ovisna, upozorava Rupić Krstić koju smo pitali kakav je utjecaj mogućnosti online kockanja, pogotovo za djecu i mlade.
Uz ekrane je još lakše
- Naravno da je to još lakše online. Nema nadzora, uplata je jednostavna, nikome nije vidljivo. Mnogi roditelji ni ne sumnjaju da bi njihovo dijete moglo online kockati, pa ih onda ni ne nadziru. Ako dijete previše vremena provodi online, ne odvaja se od ekrana, gubi noći za računalom, manje izlazi iz kuće, pozajmljuje novac bez da roditelji znaju, traži dodatan novac za neke neobične potrebe, zanemaruje obveze i dr., sve su to signali da bi već mogao postojati problem, ako ne s kockanjem, onda sigurno s ovisnošću o Internetu (igricama, društvenim mrežama i dr.), ističe Rupić Krstić.
Pandemija koronavirusa, pogotovo za vrijeme lock downa, zasigurno je potaknula porast korištenja Interneta. Međutim, nastavlja Rupić Krstić, za vrijeme pandemije javila se i socijalna izolacija, strah od zaraze, ljudi su se suočavali s gubitkom posla, s ekonomskim problemima, ukupno smo promijenili rutinu, način svakodnevnog života, a sve to skupa moglo je potaknuti afektivne i kognitivne procese u smjeru odluke da se okušamo u nekoj od igara na sreću, radi zabave, razbribrige, ali i kao način da na brz način dođemo do nekog financijskog dobitka.
- Svi se sa stresom, krizama i teškim vremenima nosimo različito, činjenica je da je za ovisnika to često upravo njegovo sredstvo ovisnosti, dodaje Rupić Krstić.
Signali za uzbunu
Roditeljima, ali i ostalim članovima društva, alarm bi se trebao upaliti na sve veće promjene ponašanja osobe ili tinejdžera.
- Neki od mogućih signala za uzbunu su skrivanje kartice ili izvješća bankovnog računa, zatim ako saznate da posuđuje novac od prijatelja, članova obitelji, ako je osoba odjednom stalno nervozna, lako plane, loše je raspoložena, nestaju vrijedne stvari iz kuće, osoba stalno radi, nekada i više poslova, a nikada nema novca, odsutna je, a nema valjanog objašnjenja i kad je prisutna u obitelji, zapravo je odsutna, zapušta obveze, obitelj i dr., objašnjava Rupić Krstić.
Na koncu, provjerili smo što kao društvo u cjelini možemo učiniti kako bismo spriječili ili barem smanjili problem kockanja.
- Primarna, sekundarna i tercijarna prevencija je jedino što možemo. Potreba i potražnja neće nestati, čak ni pod uvjetom postrožavanja, reguliranja mjera po pitanju priređivanja i promidžbe igara na sreću, no mogu se regulirati i ograničiti. Potrebna je kontinuirana stručna edukacija društva o načinima tzv. “odgovornog” kockanja, poboljšano znanje o obilježjima igara na sreću i psihosocijalnim posljedicama kockanja, kao i kako prepoznati znakove da osoba ima problem i na vrijeme reagirati. Poanta primarne prevencije je educirati ljude o štetnim posljedicama i socijalnim rizicima njihovog igranja, a zapravo ih i podsjetiti da su sami odgovorni za sebe, svoje zdravlje i socijalno i psihološko blagostanje te da je moć odlučivanja oko “igranja” u njihovim rukama. A u smislu sekundarne prevencije su nam potrebni institucionalni i izvaninstitucionalni programi liječenja i rehabilitacijski programi, grupe samopomoći i uzajamne pomoći kao tercijarna prevencija, a koji su u dugoročnom oporavku neophodni i jako bitni. Kada je riječ o klubovima liječenih ovisnika o kocki, mi ih u gradu i županiji nemamo, dakle kad osoba i prođe program liječenja, zapravo nastavka rehabilitacije nema, a ona je nužna i neophodna, zaključuje Rupić Krstić.
