U eri kad natalitet u mnogim razvijenim zemljama opada, a troškovi roditeljstva rastu, pojavljuje se zanimljiv fenomen: sve češće ljudi gledaju na svoje kućne ljubimce ne samo kao na “pse i mačke”, već kao članove obitelji, ponekad čak i kao “zamjenu za dijete”. U Hrvatskoj, gdje demografski pokazatelji nisu optimistični, tema dobiva dodatnu težinu. Ali je li, zaista, riječ o zamjeni ili tek o evoluciji oblika obitelji i emocionalnih potreba? I što to konkretno znači za život u Hrvatskoj?
Uloga ljubimaca u doba pada nataliteta
Svjetski trendovi pokazuju kako generacije Millennials i Gen Z biraju da kasnije imaju djecu ili je uopće ne planiraju, a potom sve češće ulažu u kućne ljubimce: pružaju im skrb, luksuzne proizvode, tretiraju ih kao članove obitelji. U posljednjim desetljećima, u mnogim razvijenim zemljama pa tako i u Hrvatskoj, bilježi se stalni pad stope nataliteta. Ljudi u prosjeku imaju manje djece nego prije, a tome doprinosi niz čimbenika. Prije svega, žene danas imaju više mogućnosti za obrazovanje i karijerni razvoj, što često rezultira odgađanjem roditeljstva, a ponekad i odlukom da se roditeljstvo u potpunosti preskoči. Uz to, mijenjaju se i obiteljske norme: brak i djeca više se ne smatraju jedinom ili nužnom formom obitelji. Važan čimbenik je i financijska nesigurnost, odgoj djeteta iziskuje sve veća sredstva pa se mnogi osjećaju nepripremljeno za takav trošak. Naposljetku, dio ljudi jednostavno preferira drugačiji životni stil, onaj koji ne uključuje brigu o djeci. U kontekstu Hrvatske, gdje je prisutno i iseljavanje mladih, mijenja se odnos prema obitelji i načinu na koji ljudi ispunjavaju potrebe za njegom i bliskošću. Studija iz Hrvatske ističe: “Kućni ljubimci mogu služiti kao zamjena za prijatelje, supružnike ili djecu.” Tijekom pandemije COVID-19, istraživanje u Hrvatskoj ističe da su kućni ljubimci igrali važnu ulogu u ublažavanju izolacije i davanju osjećaja svrhe, što vodi prema ideji da ljudi gledaju na ljubimce ne samo kao prijatelje nego i kao emocionalnu potporu. Međutim, istraživanje u Hrvatskoj iz 2022. “Kućni ljubimci i tradicionalne obiteljske vrijednosti” pokazalo je da se većina generacija slaže da ljubimci nisu zamjena za djecu pa je otvoreno pitanje koliko je ta zamjena realna, a koliko simbolička.
Kućni ljubimac kao statusni simbol i tržišni fenomen
U Hrvatskoj se, uz promjenu gledanja na ljubimce kao na članove obitelji, razvija i značajan tržišni segment oko kućnih ljubimaca. Prema istraživanju za 2023. godinu, 59 % hrvatskih kućanstava posjeduje barem jednog ljubimca. Od toga 61 % govori da ima psa, a 59 % mačku. Zatim slijede kornjače, zečevi i papige. Također, 71 % vlasnika ljubimaca u Hrvatskoj izjavilo je da svog ljubimca smatra članom svoje obitelji. Kako raste broj kućnih ljubimaca i intenzitet njihovog tretmana, raste i industrija: specijalizirane usluge (njega, čuvanje, grooming) te premium hrana postaje standard. Primjerice, u Hrvatskoj 69,9 % vlasnika koristi veterinarske usluge redovito, dok 19,1 % koristi grooming usluge. Ovaj podatak pokazuje da ljubimac nije samo “pas u dvorištu” nego i dio potrošačke kulture, a time se i u Hrvatskoj mijenja društvena logika posjedovanja ljubimaca: manje radi zaštite ili druženja, više radi emocionalne i statusne investicije.
Ljubimac je emocionalni partner, a ne igračka
Prema istaknutoj hrvatskoj psihologinji Mirjani Krizmanić, odnos između čovjeka i kućnog ljubimca poprima mnogo veću dubinu nego što ga površno percipiramo.
- Druženje sa životinjama blagotvorno je za naše emocionalno i fizičko zdravlje i djeluje na odnose u obitelji i društvu. Ljubimac može biti izvor pripadnosti i sigurnosti u vremenu kada su tradicionalne društvene mreže slabije. Kućne ljubimce trebali bi uzimati samo ljudi koji shvaćaju da time preuzimaju odgovornost za život drugog živog bića koje o njima ovisi. Životinje nisu igračke, već živa bića koja osjećaju radost i tugu, bol i patnju, koja misle i rješavaju probleme, pamte i sjećaju se onog što su doživjela - upravo poput nas, isticala je u svom profesionalnom radu pokojna prof. Krizmanić. Također je isticala kako proces odabira ljubimca i sam čin udomljavanja odražavaju promjenu vrijednosnih stavova. Prema njezinu tumačenju, prije preuzimanja brige o životinji potrebno je jasno promisliti o motivaciji, razumjeti razinu njege i pažnje koju životinja zahtijeva te biti spreman žrtvovati dio vlastitog vremena kako bi joj se pružila odgovarajuća skrb. Ova stručna interpretacija ne reducira ljubimca na “samo drugog člana obitelji”, nego ga vidi kao entitet koji ulazi u složenu mrežu emocionalnih veza koje uključuju prihvaćanje, odgovornost, skrb i međuzavisnost.
Još jedno istraživanje navodi da većina vlasnika ljubimaca diljem svijeta navodi da im prisutnost ljubimca daje osjećaj smirenosti. U jednom globalnom istraživanju čak 84 % ispitanika izjavilo je da im prisutnost ljubimca donosi takav osjećaj. Krizmanić je stoga upozoravala da ljubimac nije samo obična “zamjena za dijete” bez razmišljanja, on je složeni emocionalni partner. U kontekstu Hrvatske, gdje su mnogi mladi suočeni s odgađanjem roditeljstva, ekonomskim nesigurnostima i promjenom društvenih mreža, ljubimac postaje vrlo lako prvi izbor za ispunjenje neke potrebe, pažnje, pripadnosti ili skrbi. No, po Krizmanić, primarna vrijednost ne leži u zamjeni, nego u dodanoj vrijednosti: “bogatstvu koje proizlazi iz tih odnosa”.
