Cijene u Veneciji, kao i u većini europskih metropola, podložne su fluktuacijama i uvelike ovise o godišnjem dobu, sezoni, kao i specifičnostima ponude i potražnje. S obzirom na ogromnu koncentraciju turista, Venecija je poznata po relativno visokim cijenama, posebice kada je riječ o smještaju, restoranima i turističkim uslugama.
S druge strane, Zadar, smješten na obali Jadranskog mora, nudi sasvim drugačiju atmosferu i cijene, s obzirom na to da je manji grad i manje izložen masovnom turizmu u odnosu na Veneciju. Iako manji, Zadar nudi pregršt atrakcija koje privlače turiste iz cijelog svijeta. Grad je stoljećima bio politički i kulturni centar, a danas je šarmantna destinacija koja spaja staru povijest s modernim životom. Tijekom svoje povijesti bio je pod vladavinom Rimljana i Bizanta, Mlečana – odnosno pod upravom baš onog dužda iz Venecijanske palače, Napoleonove Francuske i dakako Habsburške Monarhije, što je ostavilo značajan trag na njegovoj arhitekturi i kulturi.
Venecija vs. Zadar – gdje je bolja vrijednost za novac?
Prvo i najbitnije jest cijena smještaja. Za produženi vikend proveli smo dva noćenja u blizini Venecije, udaljeni 20-ak minuta od centra i u troškove noćenja bili su uključeni doručak, neograničeni espresso i prosecco kojeg smo dobili i za ponijeti kući. Cijena za sve to bila je 55 eura po noćenju, a imali smo mogućnost i ostati zadnji dan, nedjelju, na bajkerskom okupljanju, pošto je njima u ponedjeljak bio praznik. Međutim, kako smo putovali osobnim vozilom, morali smo se odlučiti na povratak kući. Kada govorimo o smještaju koji se nalazi u samom srcu Venecije, cijene variraju ovisno o luksuzu. Tako u privatnoj jedinici za dvije osobe možete naći noćenje od 65 eura, a za one koji pak svoj boravak u Veneciji žele provesti u hotelu, noćenje za dvije osobe će platiti od 139 eura.
Pogledajmo sada situaciju sa smještajem u Zadru. Noćenje u privatnom smještaju za dvije osobe još uvijek možemo naći od 50 eura, a u hotelskoj sobi za čak istu cijenu od 139 eura kao i u Veneciji. Svi ovi podatci preuzeti su s Bookinga.com koji je u današnje vrijeme postao neka univerzalnom stranica za potražnju turističkog smještaja. S obzirom na cijene smještaja, zaključak je kako je u ovoj situaciji Zadar ipak nešto povoljniji u slučaju privatnih smještajnih jedinica, međutim razlike nema kod cijene hotelskih soba.
Kava 1,20 eura, osim na Trgu sv. Marka
Talijani, poznati po svojoj strasti prema kavi, imaju duboko ukorijenjenu kulturu ispijanja kave, koja je nezaobilazni dio njihove svakodnevice. U Italiji, espresso je kralj svih kava, a uživanje u njemu često je brza, ali značajna pauza koja povezuje ljude. S druge strane, Dalmatinci sa svojom opuštenom mediteranskom atmosferom, kavu piju pomalo drugačije, uživajući u njoj u društvu, na terasi kafića uz more, u dugim razgovorima. Iako je kultura ispijanja kave u Dalmaciji možda malo sporija i opuštenija, ona također odražava ljubav prema društvenim trenucima i jednostavnom uživanju u životu. I Talijani i Dalmatinci, unatoč razlikama, dijele istu strast prema ovom napitku, koji je neizostavan dio svakodnevice na obali Jadranskog mora.
Kada su u pitanju cijene kave u Veneciji, ako isključimo glavni trg Sv. Marka na kojemu je cijena 9-10 eura zbog “turističkog poreza na pogled”, izađemo li samo ulicu izvan njega, esspresso možemo pronaći po cijeni od čak 1,20 do 1,60 eura. Znamo da ga u Zadru trenutno ne možemo popiti ispod 1,60-1,70 eura.
Pašta kao simbol identiteta
Talijani su poznati po svojoj strasti prema hrani, a tjestenina – pasta – zauzima posebno mjesto u njihovoj kuhinji i kulturi. Bilo da je riječ o jednostavnoj pasti al pomodoro ili raskošnoj carbonari, talijani pristupaju pripremi paste s pažnjom prema kvaliteti sastojaka i tradiciji. Pasta se u Italiji često priprema svježa, porcije su umjerene, a cijene u ugostiteljskim objektima – osobito izvan turističkih žarišta – znaju biti iznenađujuće pristupačne. U Veneciji se tako danas može uživati u tanjuru autentične paste za cijenu manju nego u nekim zadarskim restoranima, unatoč očekivanjima da će poznati talijanski grad biti znatno skuplji. U to smo se uvjerili i sami gdje smo porciju carbonare i porciju paste sa umakom od morskih plodova + 0,5l vode platili šokantnih 20 eura! U Zadru, ako želiš pojesti tjesteninu u nekom restoranu, jednu porciju ćeš platiti od 12 eura nadalje.
Aperol Spritz, talijanski aperitivo prepoznatljiv po svojoj narančastoj boji i gorkasto-slatkom okusu, jedno je od najomiljenijih talijanskih pića. U Italiji, a osobito u Veneciji – gdje je Spritz i nastao – Aperol se često pije u popodnevnim satima kao dio rituala, uz masline, grickalice i lagani razgovor. Zanimljivo je da se Aperol Spritz u venecijanskim barovima često može naručiti već za 3 do 5 eura, što je znatno jeftinije nego u mnogim zadarskim lokalima gdje cijena istog pića zna prelaziti i 7 ili 8 eura. Mi smo naš Aperol odlučili popiti uz pogled na slavni Rialtov most, a cijena za jedan bila je 6 eura! Venecija ponovno pobjeđuje cijenom, ali i ambijentom.
Gelato vs. industrijska hladna kuglica
Talijanski gelato slovi za jedan od najboljih na svijetu, a Talijani mu pristupaju s istom strašću kao i ostaloj hrani. U Veneciji se gelato može pronaći na gotovo svakom koraku, često pripremljen ručno, s prirodnim sastojcima i bez suvišnih dodataka. I dok bi se očekivalo da su cijene visoke, kuglica pravog talijanskog sladoleda i dalje se može naći za 1,50 do 2 eura, što je često povoljnije nego u Zadru, gdje kuglica u sezoni zna stajati i 2,50 eura ili čak 3,50 eura. U usporedbi s hrvatskim sladoledima koji su sve češće industrijski, gelato nudi bogatiju teksturu i izraženiji okus – sve to za manju cijenu.
Usporedba cijena između Venecije i Zadra pokazuje iznenađujući obrat: iako je Venecija globalno prepoznata kao skupa turistička destinacija, osnovni ugostiteljski proizvodi poput tjestenine, Aperol Spritza ili kvalitetnog sladoleda često su pristupačniji nego u Zadru. To otvara važna pitanja o cjenovnoj politici u hrvatskom turizmu, osobito u kontekstu odnosa cijene i kvalitete. Dok Italija, unatoč popularnosti, zadržava lokalnu pristupačnost i vjernost tradiciji, domaće destinacije bi mogle razmisliti o tome kako ponuditi bolji omjer vrijednosti za novac – ne samo za turiste, već i za vlastite građane.