Iako je povod za gotovo svaki novi sukob različit, pitanje koje se uvijek vraća jest: kako su ove dvije zemlje, koje su nekoć bile dio iste civilizacije, postale zakleti neprijatelji?
Nakon povlačenja Britanaca s potkontinenta 1947., formirane su dvije nove države: pretežno muslimanski Pakistan i veća, sekularna, ali većinski hinduistička Indija. Podjela je izazvala val nasilja i masovnih migracija. Već dva mjeseca nakon neovisnosti izbio je prvi rat. Pakistan je podržao muslimansku pobunu u Kašmiru, a tadašnji vladar regije, koji je bio hinduist, zatražio je vojnu pomoć Indije. U zamjenu je pristao da Kašmir postane dio Indije, no taj dogovor ostaje sporan do danas. Sukob je završio 1949. uspostavom linije primirja, ali regija je ostala podijeljena, s većim dijelom pod indijskom kontrolom, dok Pakistan osporava tu vlast pozivajući se na većinsko muslimansko stanovništvo.
Kako je došlo do islama u južnoj Aziji?
Islam je stigao u južnu Aziju tijekom 7. i 8. stoljeća, prvenstveno preko trgovaca i pomoraca s Arapskog poluotoka, a kasnije i kroz osvajanja. Prva značajnija muslimanska prisutnost bilježi se na jugozapadnoj obali današnje Indije (Malabar obala), gdje su arapski trgovci uspostavili trgovačke kolonije i razvijali odnose s lokalnim stanovništvom.
No pravi val širenja islama uslijedio je s dolaskom muslimanskih osvajanja iz središnje Azije. Tijekom 12. i 13. stoljeća, muslimanski vođe iz Afganistana i Irana (poput Muhameda Ghorija) osvajaju sjeverne dijelove indijskog potkontinenta i osnivaju Delhijski sultanat, a kasnije i Mogulsko Carstvo (od 1526. do 1857.).
Mogulsko Carstvo, kojim su vladali muslimanski carevi, igralo je ključnu ulogu u islamizaciji velikih dijelova sjeverne i središnje Indije, osobito područja današnjeg Pakistana i Bangladeša. Tijekom tog razdoblja razvila se složena multietnička i multireligijska zajednica, ali i napetosti koje su tinjale kroz stoljeća.
Britanska kolonizacija i podjela Indije (1947.)
Kada je Britansko Carstvo preuzelo kontrolu nad Indijom u 19. stoljeću, podjela između hinduista i muslimana postajala je sve izraženija. Iako su mnogi Indijci svih religija surađivali u borbi za nezavisnost, političke tenzije su rasle.
Pod vodstvom Muslimanske lige i Mohameda Alija Jinneha, sve je jači bio zahtjev da muslimani dobiju svoju državu jer su se bojali političke dominacije hinduističke većine nakon britanskog povlačenja.
Godine 1947., Britanci su odlučili podijeliti svoju koloniju na dvije države: sekularnu, većinski hinduističku Indiju i muslimanski Pakistan, koji je u to vrijeme obuhvaćao i današnji Bangladeš (bivši Istočni Pakistan). Ta podjela, poznata kao Particija, izazvala je nezapamćeno nasilje i migracije: procjenjuje se da je poginulo do dva milijuna ljudi, a više od 15 milijuna bilo je prisiljeno preseliti se s jedne strane granice na drugu.
Povijesna podjela granica, poznata kao Radcliffova linija, ostavila je mnoga neriješena pitanja i manjine na obje strane granice, što je dodatno pojačalo napetosti. Od kraja 20. stoljeća, sukobi su poprimili i oblik terorističkih napada, često s prekograničnim elementima. Indija optužuje Pakistan da podržava i naoružava separatističke skupine i militante koji djeluju u Kašmiru, dok Pakistan tvrdi da samo pruža moralnu i diplomatsku podršku.Teroristički napadi, poput onih u Mumbaiju 2008. ili nedavnog napada u travnju 2025. u turističkom dijelu Kašmira, dodatno su zaoštrili odnose.
Kašmir u središtu sukoba
Jedan od ključnih problema podjele bila je sudbina kneževine Džamu i Kašmir - većinski muslimanske oblasti kojom je tada vladao hinduistički maharadža Hari Singh. Iako je većina stanovništva bila muslimanska, vladar se odlučio priključiti Indiji, što je izazvalo prvi rat između Indije i Pakistana (1947.-1948.).
Od tada, Kašmir je podijeljen između Indije (koja upravlja većim dijelom teritorija) i Pakistana (koji kontrolira dio poznat kao Azad Kashmir). Sukobi su se nastavili 1965. i 1999. godine, a najnovijim od prije desetak dana, s ljudskim žrtvama.
Indiju trenutno vodi centralizirana, snažno nacionalistička vlada, koja koristi pitanje sigurnosti i Kašmira kao instrument unutarnje mobilizacije. Pakistan ima civilnu vlast s ograničenom moći i vojsku koja određuje strategiju prema Indiji, često kroz podršku “asimetričnom ratovanju” (npr. militantne grupe). Dijalog je rijedak, a lideri više komuniciraju putem medija i međunarodnih foruma nego izravno. Indiju od 2014. vodi Narendra Modi, vođa nacionalističke Bharatiya Janata stranke (BJP). Modi je ključna figura u jačanju indijskog nacionalizma. Pod njegovim vodstvom, Indija je 2019. godine ukinula autonomiju Džamua i Kašmira (članak 370 Ustava), čime je efektivno stavila taj većinski muslimanski teritorij pod izravnu kontrolu središnje vlasti. Ovaj potez izazvao je međunarodne kritike i pogoršao odnose s Pakistanom. Modi je omiljen među velikim dijelom hinduističkog stanovništva, ali je optuživan za poticanje sektaških podjela i marginalizaciju muslimana u Indiji. Njegova retorika često naglašava “sigurnost nacije”, što uključuje čvrst stav prema Pakistanu.
Vođa Pakistana, Shehbaz Sharif, dolazi iz stranke Pakistanska muslimanska liga (N), ideološki je pozicioniran kao islamistički centrist. Sharifov pristup je balansiran između retorike o podršci Kašmiru i pokušaja stabilizacije ekonomije kroz bolje odnose sa Zapadom i Kinom. S druge strane, u Pakistanu vojska je najutjecajnija institucija u zemlji, posebno kad se radi o odnosima s Indijom i pitanjima Kašmira. General Asim Munir nastavlja dugu tradiciju vojne kontrole nad vanjskom i sigurnosnom politikom. Iako se deklarativno zalaže za stabilnost, vojska koristi pitanje Kašmira za unutarnju koheziju i legitimitet.
