Prošao je travanj, a neravnomjerna borba s korovima raznih vrsta se nastavlja. Doista bi se botaničari mogli pozabaviti izborom vrsta trava koji u svakom mjesečnom i godišnjem ciklusu niču u raskošnim bojama i oblicima. I uvijek se pojave neke nove vrste. Veći dio poljoprivrednih površina je neobrađen, ovaca je sve manje i cijeli prostor postaje livada, drača i kupina. Na Cerodolu gdje se više od tisuću godina uzgaja vinova loza, nema više niti jednog trsa osim mog ponosnog vinograda, a pozicija je vjetrovita i sjeme stiže sa svih strana, a uredno kultivirana površina je idealno stanište za prihvat i rast stotine vrsta trava. Kiše uredno padaju, istina, u malim količinama koje su možda i nedostatne za dobar razvoj trsa, ali su dovoljne da trava buja sa svih strana.
Na kraju oko samog trsa - motika
Kako sam ja zadrti protivnik kemijskog uništavanja korova, ostaje mi samo mehanička obrada. Između redova velikom snažnom kopačicom, a između trsova nešto finijom kopačicom s ticalom da ne učini štetu. A na kraju oko samog trsa-motika. Nešto su prijetili iz nove bratske zajednice da će motiku zabraniti, ali nisam čuo da se to i dogodilo. Ako stvarno zabrane, to ću smatrati nasiljem, a protiv toga uvijek imam odgovor. Kopat ću po noći kada nitko ne vidi. Ali isto tako su se junačili da će zabraniti glifosat koji je glavni sastojak najopakijeg herbicida za uništavanje trave, a ja zapravo mislim da je totalni ubojica ukupnog biljnog i životinjskog svijeta u tlu. Ubija sve redom i trenutno, a za par mjeseci maestrali donose novo sjeme i evo trave opet, ali se ne obnavljaju svi ti korisni i neophodni mikroorganizmi koji pridonose kvalitetnijem rastu našeg trsa. Loza će ipak rasti, ali u nehumanim uvjetima uz povećane količine gnojiva koje opet čine i dodatnu štetu. I u konačnici dobijemo inertno tlo koje postaje neuvjetno za kvalitetan rast biljaka, može se koristiti samo za proizvodnju cigle.
A cigla, taj humani građevinski materijal, nam sve manje treba jer novi propisi kažu - samo armirani beton. Naježim se kada gledam u prolazu sve te nakarade raznih neprimjerenih oblika i dimenzija koje rastu kao korovi u proljeće u vinogradu. A još dodatno građene bez nekog ozbiljnijeg razloga od armiranog betona. Kada uđem u bilo koju kuću koja je kompletno dovršena, po mikroklimi prepoznajem od kojeg je materijala građena, opeka ili beton.
Utjecaj krupnog kapitala
E, pa isti ti koji su nametnuli armirani beton u pretjeranim količinama nisu uspjeli do kraja provesti u djelo zakon kojim bi zabranili upotrebu agresivnog ubojice glifosata. Da li se tu možda osjeti utjecaj krupnog kapitala, proizvođača kemijskih proizvoda i još koječega? A tko bi to znao? Baš kao što smo i mi prije par godina najavili u pripremi jednog zakona da će građevinska dozvola biti uvjet za postavu tzv. mobilne kućice na parceli, a onda se to pretvorilo samo u obećanje. A znamo da je obećanje, ludom …….
I sada se šire te mobilne kućice kao troskot po cijelom prostoru. U početku su to bile plastične kuće s nacrtanim zelenim griljama na fasadi i krovićem na dvije vode da izgledaju kao autohtona dalmatinska kuća ukupna površina maks. 32,00 m2 dovoljno uske da se mogu transportirati cestom, ali zato dužine i do deset metara. Montirale su se na četiri betonska bloka, a na licu mjesta se dograđivala terasa neograničene dimenzije da bi to postala uvjetna kuća za stanovanje. U početku se to ugrađivalo samo za kampove, a poslije se raširilo u prostoru. Nikakve uvjete iz zakona i prostornih planova ne treba zadovoljavati osim da je mobilna. A da bi bila mobilna, mora imati kotače. I onda se uz takvu kuću stave dva “kola” od karijole i svi zakonski uvjeti su zadovoljeni.
Danas imamo raznih izvedbi tzv. mobilnih kućica od najprimitivnijih do vrlo kvalitetnih oblika, građene od raznih materijala: plastike, drva, betona i armiranog betona. Nisu bitni postoci izgrađenosti, zelene površine, udaljenosti od ceste, od magistrale niti od susjeda. Više ne vidim niti kotače od karijole uz njih. Gotovo da je postalo bitno za društveni prestiž posjedovati mobilnu kuću.
Svi hoće mobilne kućice
Prije par mjeseci iz jednog kampa su na prodaji bile mobilne kućice iz prve generacije. Usred žestoke borbe za kupiti tu kućicu, pitam jednog poznanika što će mu to, a on odgovara da baš i ne zna, ali kad svi imaju, želi i on. Možda će u nju useliti kozu. I tako Lijepa naša ima mobilne kuće i u gradovima i selima, poljima i livadama, planinama i dolinama pa i u parkovima prirode.
A davno smo i zaboravili na onaj zakonski prijedlog o građevinskoj dozvoli. A kada dođe turistička sezona sve te kućice popunjene, a mi pričamo o elitnom turizmu. Možda je to to. Gosti u tim kućicama sigurno neće piti naša vina. A kada sam se već vratio na vino, razmišljam u kojem smjeru će ići potrošnja vina u ovoj sezoni. Već duži period se uočava drastičan pad potrošnje crnih vina, a sukladno tome raste potražnja za bijelim vinima. Ružičasta vina tek traže svoje mjesto na tržištu. Mi smo zona izuzetnih crnih vina koja se više piju zimi. A zimi nema turista. A bijelih nema dovoljno i razlike se popunjavaju iz ostalih dijelova Lijepe naše i to po znatno nižim cijenama od naših Ako je vjerovati dobavljačima da su te cijene točne, nije mi jasna kalkulacija kada zbrojimo cijenu boce, naljepnice, čepa, kapice i kartona, tu smo negdje oko, navodno, nabavne cijene tih vina. Ako je u boci obična voda, budžet je probijen. I što sada? Uvozne tekućine na kojima piše vino neću ni komentirati, a nama ostaje pokušati od crnog grožđa proizvoditi bijela vina što zakon dozvoljava. Ograničenje je što ne može dobiti kategorizaciju ZOI, ali može ići na tržište kao kvalitetno vino. Prema mojim informacijama već i veliki kombinati u kontinentalnom dijelu proizvode vina na taj način pa i neki naši proizvođači. Prema nekim informacijama koje smatram dosta točnim, proizvodi se više od milijun litara. Kušao sam ta vina i mogu reći da su korektna, sigurno ništa slabija od ostalih bijelih vina koja oni proizvode. Ako se odlučimo na tu vrstu proizvodnje, ja bih preferirao sorte s nešto više kiselina tek toliko da bude manje intervencija u samoj vinifikaciji. Time sigurno možemo promijeniti odnose količina crnih i bijelih vina, ali se i dalje postavlja pitanje cijene. Nisam od nikoga od naših proizvođača čuo da može prodavati vino po tri ili četiri EUR-a. Ili smo možda u krivoj komunikaciji!
Sve se više osamljujemo
A i komunikacije nam i nisu ne znam što. Sve više se, uopće, komunicira porukama, što ne smatram dostatnim, umjesto otvorenim razgovorima. Ali to su dostignuća novih tehnologija koja bi trebala unaprijediti komunikaciju među ljudima, ali ne znam da li to je to doista tako. Ja mislim da se samo sve više osamljujemo, a često volim reći “amerikaniziramo”. Čak ni u vrijeme blagdana si više ne čestitamo stiskom ruke, poljupcem ili ljupkom riječju, već to činimo porukama. U početku smo se trudili napisati nekoliko prigodnih toplih rječi. Pa smo prešli na prosljeđivanje nekakvih prikladnih, a često i bezveznih čestitki, a u najnovije vrijeme nekakvih sličica za koje dobar dio onih koji ih prosljeđuju možda i ne znaju što to simboliziraju. Baš kao što se nekada prosljeđivao doktorski whiskey dok se nije kutija ruvinala. Ali se nastavilo dalje i bez kutije. I tako unedogled.
Rasprave o kravici
Prije par dana smo imali jedno prijateljsko druženje vinskih znalaca i ponio sam domaćinu osim svojih vina i jedno izuzetno vino koje sam dobio na poklon od dragog prijatelja. Domaćina sam zamolio da to vino otvori na uživanje svima, a moja vina kako hoće. A kada smo se već dotakli komunikacije, moram reći i da nisam sretan što sam sve čuo za vrijeme festivala demokracije koji je u tijeku, a posebno ono dovikivanje između dva brda. Nekada se to pjesnički znalo reći - dovikuju se brđani. A oko svih tih lirskih napjeva nekada se uz odmahivanje rukom govorilo dovikuju se brđani. Danas o tome vodimo ozbiljne rasprave od običnih ljudi do stručnjaka za komunikacije i čujemo vrlo stručne zaključke. A oni su najčešće temeljeni na političkoj obojenosti stručnjaka. A najtemeljitije višednevne rasprave smo vodili o onoj kravici koja nam je na kraju pokazala ono što simbolizira podignuti srednji prst. A od silne žestine u raspravi nismo vidjeli što joj visi ispod droba. Možda je samo trebalo zumirati sliku. Ali ako pratimo pripremu za izbore u najvećoj svijetloj demokraciji, pa naši junaci su nekoliko razina iznad njih. Oni tamo mogu biti sretni ako njihovi junaci u tijeku predizbornih laži na vrijeme stignu do pisoara. Ako uopće znaju gdje se nalazi. Ali zato imaju osiguranja.
